Uvođenje ribe na dječji meni prije devetog mjeseca života može se uvelike odraziti na 'alergijama' sklonu kožu beba. S druge strane, pomažu i ptice, ali ne na tanjuru već one u krletki.
Djeca koja konzumiraju ribu manje su sklona razvijanju tzv. atopičnog ekcema od ostalih vršnjaka, otkrili su švedski znanstvenici.
Ekcem, odnosno dermatitis praćen svrbežom kao posljedica poremećaja u imunološkom sustavu pogađa svako deseto dijete i u prosjeku se pojavljuje oko četvrtog mjeseca života.
Znanstvenici su 2003. ispitali 5000 roditelja o prehrambenim navikama njihove djece i pojavljivanju ekcema u periodu između šestog i 12. mjeseca života, a svoja saznanja objavili su u Archives of Disease in Childhood. Pokušalo se ustanoviti zašto neka djeca podliježu ekcemu, a druga ostaju 'imuna'.
Osim što se pokazala važna uloga gena, budući da je rizik od ekcema udvostručen ako su od njega bolovala majka ili sestre i/li braća, ustanovljeno je da prehrana ribom smanjuje rizik izbijanja za 25%. Još nije jasna povezanost ribe i stanja, no pretpostavlja se da ima veze s omega 3 kiselinama čije su blagodati za kožu odavno poznate.
Zanimljivo, studija je pokazala i da jačinu ekcema može ublažiti (65%) i ptica kao kućni ljubimac.
Prema istraživanju talijanskih znanstvenika koje je uključivalo 1.500 porođaja, vodeni porođaj može skratiti prvo porođajno doba te je siguran za žene koje nemaju komplikacije pri porođaju.
Međutim, neki američki stručnjaci upozoravaju da se sigurnost takvog tipa porođaja još uvijek mora istražiti.
Dr. Albin Thoni i dr. Konrad Musser iz regionalne bolnice u Sterzingu u južnom Tirolu usporedili su podatke 969 porođaja u vodi, 515 porođaja u krerevtu i 172 porođaja na porođajnim stolicama.
Nakon što su isključili porođaje u kojima su iskrsle određene komplikacije poput nužnosti dovršenja vakuumom, nekih drugih zahvata ili upotrebe epiduralne anestezije, rezultati su pokazali neke prednosti vodenog porođaja. Svoje su zaključke objavili u prosinačkom izdanju časopisa na njemačkom jeziku “Geburtshilfe und Frauenheilkunde” (Porodništvo i ginekologija).
Prosječno trajanje prvog porođajnog doba, koje završava kada se cerviks potpuno otvori, ženama koje su rađale u vodi iznosilo je 381 minutu za razliku od 473 minute, koliko je to doba trajalo kod žena koje su rađale na neki drugi način. Trajanje drugog porođajnog doba jednako je za sve tipove porođaja.
“Naše istraživanje dokazuje da vodeni porođaj značajno skraćuje trajanje prvog porođajnog doba, manju potrebu za epiziotomijom, manji postotak ozljeda međice i manju potrebu za analgeticima u odnosu na druge načine porođaja. Čini se da je vodeni porođaj, u slučaju pravilnog odabira kandidata, siguran za majku i novorođenče”, napisali su autori.
Ipak, mišljenje talijanskih liječnika nije opće prihvaćeno u medicinskoj zajednici. Drugi stručnjaci smatraju da se vodeni porođaj mora još istražiti te da potencijalno može biti opasan. U kolovozu prošle godine, istraživači iz Novog Zelanda iznijeli su 4 slučaja unutar 18 mjeseci gdje je novorođenčad udahnula vodu nakon rođenja u vodi.
U tim su slučajevima djeca doživjela respiratorni distres i pokazala su potrebu za dodatnim kisikom između pet minuta i šest sati nakon rođenja. Tretirani su s antibioticima i/ili kisikom, i svi su otpušteni kući nakon nekoliko dana.
"Dio problema je u tome što ne postoji dovoljno istraživanja u praksi", kaže dr. Bruce Shephard, specijalist i profesor ginekologije i porodništva na South Florida College of Medicine u Tampi na Floridi i autor knjige “The Complete Guide to Women’s Health”.
“Postoje tisuće članaka na tu temu, ali problem je isti kao s hormonskom nadomjesnom terapijom”, tvrdi Shephard. “Većina tih istraživanja temelji se na promatranju i nema statistički valjanih podataka na osnovu kojih se mogu donositi opći zaključci o kliničkim odlukama.”
“Iako je ovo veliko istraživanje, temelji se na nepravilnoj građi na osnovu koje je teško iznositi zaključke. Većina ove studije iznosi kvalitativne i kvantitativne aspekte koji se teško mogu mjeriti.”
"Većina porodničara vjerojatno ne bi preporučila vodeni porođaj", kaže dr. Bruce Flamm, obstetičar-ginekolog u Medicinskom centru Kaiser Permanente u Riversideu u Kaliforniji.
On tvrdi kako postoji nekoliko problema, uključujući sanaciju, kao i činjenicu da djeca u vodi nisu rođena normalno.
"Interesantna je teorija da djeca na neki način vole biti u vodenom okruženju nekoliko minuta nakon rođenja i da je to na neki način za njih manje traumatično, ali ne postoje dokazi koji to podupiru”, tvrdi Flamm.
"Veliki broj babica i neki liječnici vjeruju da je boravak u kadi tijekom prvog porođajnog doba koristan", dodaje.
“To je vjerojatno razumno, a vjerujem da će i većina porodničara reći da je to prilično razumno, sve dok je nerizičan pacijent, ali sam koncept rođenja u vodi – to je već puno teže pitanje, i mislim da bi većina porodničara rekla da to nije dobra ideja.”
Meksički istraživači otkrili su kako dodatno uzimanje vitamina C u trudnoći smanjuje rizik od prijevremenog porođaja.
Poznato je da vitamin C igra značajnu ulogu u strukturi kolagenskih plodnih ovojnica. Zapravo, sudeći prema najnovijem istraživanju žene koje ne uzimaju dovoljno vitamina C prije i tijekom trudnoće osjetljivije su na prijevremeno prsnuće plodnih ovojnica.
Vitamin C, kao vitamin topljiv u vodi, ne zadržava se dugo u tijelu i zato ga je vrlo važno unositi svakodnevno. Tijekom trudnoće razina vitamina C i svega ostalog što cirkulira krvnom plazmom opada, uslijed različitih procesa nužnih za održavanje pravilnog razvoja fetusa.
Voditeljica istraživanja, dr. Veronica Gutierrez i njezine kolege nagađali su kako bi nadomjeskom vitamina C u prehrani trudnica spriječili opadanje hranjivih tvari u bijelim krvnim zrncima, gdje su one pohranjene.
Za vrijeme istraživanja 52 trudnice u petom mjesecu trudnoće dobivale su tijekom tri mjeseca inaktivni "placebo" tretman ili 100 miligrama vitamina C svaki dan.
Kao što je i tipično u normalnoj trudnoći, razine vitamina C u krvnoj plazmi smanjuju se svim ženama. Ipak, istraživanje je pokazalo kako se koncentracija vitamina u bijelim krvnim zrncima smanjila samo ženama koje su primale placebo.
Nadalje, manje od 5 posto žena koje su primale nadomjeske vitamina C doživjele su prijevremeno prsnuće plodnih ovojnica, dok je isto doživjelo gotovo 25 posto žena koje su primale placebo.
Istraživači su zaključili kako nadomjestak vitamina C održava zalihe hranjivih tvari u bijelim krvnim zrncima i "može imati veliku vrijednost u sprečavanju prijevremenog prsnuća plodnih ovojnica".
Gutierrez napominje kako uzimanje dodatnog vitamina C ne bi trebalo bazirati na isključivom uzimanju tableta. Trudnice bi trebale uzimati dosta vitamina C iz voća i povrća, kao što su agrumi ili brokuli.
Američki medicinski institut trenutno svim ženama preporuča uzimanje 75 miligrama vitamina C dnevno.
Kraj sve halabuke oko vrećica zaboravili smo na još jednu plastičnu prijetnju. Dječje pelene se gomilaju na odlagalištima, no konačno evo jednih koje možete baciti – u WC!
Eko-mame i sve štovatelje prirode i dječje ugode razveselit će vijest da su svjetlo dana ugledale prve biorazgradive pelene, koje čak možete baciti u WC!
Ekološke pelene nazvane su gDiapers i dolaze u nekoliko boja i uzoraka prikladnih za oba spola, a mame su već požurile testirati njihovu konkurentnost na tržištu plastičnih 'super' pelena i presuda je – zeleno svjetlo.
Iako su manje praktične od klasičnih pelena, vrijedi im dati priliku s obzirom da pelene čine 3% ukupnog krutog (s 15 potrošenih dnevno) otpada na odlagalištima.
Proizvođač se potrudio te pelene dolaze s uputama, no jednom kada ulovite grif, zaboravit ćete na sve ostale, a minuta više koja je potrebna kod promjene je minuta kojom ste dali planetu priliku da udahe.
Stres i tjeskoba tijekom trudnoće mogu utjecati na broj otkucaja srca nerođene bebe, napominju liječnici.
Istraživači sa Sveučilišta Columbia u SAD-u promatrali su visinu tjeskobe kod grupe trudnica. Mjerili su visinu otkucaja srca, krvni tlak i disanje prije i poslije psihološkog testa te utjecaj na visinu otkucaja srca nerođene bebe.
Otkrića, objavljena u časopisu Development and Behavioural Pediatrics, su pokazala kako opći porast tjeskobe kod žene direktno utječe na otkucaje srca nerođenog djeteta. Čak i kada su bile u tzv. "razdoblju oporavka" koji je uslijedio nakon razdoblja stresa i tjeskobe, trudničine kardiovaskularne aktivnosti i opći stupanj tjeskobe još su uvijek utjecali na djetetove otkucaje srca.
Israživači tu odgođenu reakciju – kada je dijete još uvijek podložno utjecaju čak i nakon znatnog smanjenja stresa – objašnjavaju činjenicom kako je potrebno dulje vrijeme da psihološki efekti stresa dopru do djeteta.
Istraživači su kao pravi rezultat otkrića izdvojili zaključak o potrebi provođenja daljnjih istraživanja o utjecaju stresa i tjeskobe na malu djecu, naročito kada se postavi pitanje može li to dugoročno utjecati na zdravlje djeteta.
Dr. Catherine Monk, članica istraživačkog tima, ističe: "Povezanost između visine otkucaja srca i ženinog stupnja tjeskobe može navoditi na zaključak kako su otkucaji srca fetusa ovisni o ženinom raspoloženju tijekom prijašnjih mjeseci trudnoće."
Nakon povratka iz rodilišta, obično tri do četiri dana nakon porođaja, pupčani batrljak je suh i smeđkaste boje. Za nekoliko dana potpuno će se sasušiti i otpasti od podloge. U međuvremenu važno mu je pružiti pravilnu njegu.
Njega pupka je vrlo važna, ali i vrlo jednostavna. Mame se ne moraju bojati da će djetetu nanijeti bol. Suhi pupčani batrljak ne boli jer je suho tkivo odumrlo.
Evo nekoliko savjeta o njezi pupka:
· Pupak je važno njegovati barem jednom dnevno, a ukoliko se gaza smoči ili uprlja, promijenite je prvi svakom previjanju.
· Za njegu su vam potrebni: gaza (najbolje obrađenih rubova kako končići ne bi ušli u ranicu), tekućina za čišćenje (medicinski alkohol ili 3%-tni vodikov peroksid), prašak za posipanje.
· Važno je očistiti kožu oko pupka i rubno područje dna pupka. Gazom navlaženom alkoholom trebate nježno, ali temeljito očistiti okolinu pupčanog batrljka.
· Novom i čistom gazom koja je također navlažena alkoholom treba očistiti i sam batrljak laganim pritiscima. To će osim dezinfekcije ubrzati i sušenje pupka.
· Batrljak nakon čišćenja treba zaviti u čistu i suhu gazu. Korijen pupka – pri dnu batrljka možete naprašiti antiseptičnim praškom.
· Gazu u kojoj je umotan batrljak najbolje je pričvrstiti rubom košuljice, a ne rubom pelena, koja se brzo smoči.
· Dok pupčani batrljak ne otpadne, gornji rub pelene treba spustiti tako da pupak ne bude umotan u pelenu. Ako imate mogućnosti, za prve je dane dobro nabaviti jednokratne pelene koje imaju urez u obliku slova U, tako da pelene prekrivaju pupak.
Ako vam je dijete nemirno i plače dok obavljate njegu pupka to je vjerojatno zbog neugodnog osjećaja hladnoće od alkohola ili peroksida, a ne zato što mu nanosite bol. Dijete ćete najbolje umiriti mazeći ga i nježno mu tepajući.
Što kada pupčani batrljak otpadne
Pupčani batrljak otpast će za tjedan do dva tjedna, ali će ranica ostati još neko vrijeme. Dok ne zaraste nastavite ga njegovati uobičajeno. Na ranu nakon njege trebate stavljati čistu gazu sve dok se na tom mjestu ne stvori krastica, koja će brže otpasti ako je stalno suha I na zraku.
Upale pupka
Područje oko pupka može se upaliti ako se pupak ne održava suh i čist. Infekciju mogu uzrokovati bakterije ukoliko se pupak ne njeguje pravilno i ne održava suhim i čistim. Upala može nastati i nakon što batrljak otpadne, a pupčana ranica još nije suha. U tom slučaju dno ranice je upaljeno, može se pojaviti gnojni iscjedak i pupak ima neugodan miris. Koža oko pupka može biti crvena I otečena. U slučaju upale pupka svakako kontaktirajte liječnika jer to zahtijeva stručno liječenje.
Prvo kupanje
Djeca se u rodilištu kupaju pod tekućom vodom, ali za to trebate imati iskustva i spretnost.
Samo ako ste vješti možete kupati dijete dok pupčani batrljak nije otpao; dijete možete staviti u kadicu s malo vode i paziti da ne smočite područje pupka. Ako za to nemate dovoljno vještine ili hrabrosti, perite dijete na stolu i pričekajte s prvim kupanjem dok pupčana ranica ne zaraste. Voda treba biti topla i ugodna (oko 37 stupnjeva). Upotrebljavajte sapun za bebe i izbjegavajte šampone ili pjenušave kupke. Nakon kupanja dijete trebate dobro osušiti tapkajući lagano ručnikom, a posebno pripaziti na pregibe na tijelu.
Riječ je o normalnoj potrebi male djece, najčešće uzrokovanom nemogućnosti da dobiju što žele. No, kod iznimno agresivnih ili starijih od tri godine, treba potražiti stručnu pomoć.
Udruga minhenskih pedijatara nedavno je izvijestila kako je česta potreba sasvim male djece da ugrizu drugu djecu, sasvim normalna, a najčešće je posljedica dječjih frustracija, odnosno nemogućnosti da dijete dobije što želi, objasnio je glasnogovornik Udruge pedijatara sa sjedištem u Münchenu Ulrich Fegelera.
No, Fegeler upozorava, da, ukoliko potreba djeteta da grize drugu djecu ili odrasle postane iznimno agresivna, roditelji trebaju odvesti dijete pedijatru. Isto vrijedi za djecu stariju od tri godine koji i u toj dobi često grizu drugu djecu ili odrasle.
Jedan od načina koji može pomoći u nastojanju da dijete prestane gristi drugu djecu je roditeljska pohvala upućena djetetu kada ono napravi nešto pozitivno, lijepo ili empatično, izvijestili su stručnjaci.
Ako se i nakon toga nastavi istovjetno ponašanje djeteta, roditelji najprije moraju posvetiti pozornost djetetu koje je dobilo ugriz i pomoći mu da izrazi osjećaje ili da se izjada. Istodobno trebaju izbjeći iznošenje bilo kakve negativne opaske djetetu koje je ugrizlo ono drugo. Najbolje je objasniti mu da je nanošenje ugriza drugome djetetu neprihvatljivo i da jako boli.
Ako dijete često grize vlastite roditelje, oni mu, bolnim izrazom na licu, govorom tijela ili jednostavnim riječima, trebaju objasniti da takav postupak izaziva bol.
"Takvim su izjavama mala djeca često šokirana, jer, zapravo nisu svjesna činjenice da njihov ugriz nekoga može jako zaboljeti", objasnio je Fegeler.
Najčešća pitanja koja roditelji postavljaju u stomatološkoj ordinaciji su: kad treba početi prati zubiće, kad prvi put posjetiti stomatologa i zašto uopće popravljati mliječne zube kad oni ionako ispadnu?
Oralnu higijenu djeteta treba započeti s prvim mliječnim zubićima u usnoj šupljini. Budući da djeca u toj dobi često u usta stavljaju različite predmete, roditelji mogu kroz igru četkicom ili gazom izribati zubiće i odstraniti meke naslage s njihovih površina. Kako biste spriječili nastanak karijesa, treba izbjegavati davanje zaslađenih napitaka pri uspavljivanju.
Kako dijete naučiti na četkicu za zube?
Zube je potrebno četkati koristeći dječje četkice za zube. Kod jako male djece samo uz korištenje mlake vode, a kod većih uz paste za zube s fluorom. Četkanje zuba treba uvijek biti pod nadzorom roditelja kako bi dijete učili pravilnim pokretima četkanja. Jako bitno je i naučiti dijete da ne guta višak paste za zube, već da ga ispljune. Pri pranju zuba dovoljna je mala količina paste (veličine zrna graška) za svako četkanje.
Vođeno pranje zuba, u kojem roditelj pokazuje pravilan način četkanja i usput kontrolira kvalitetu pranja zuba djeteta, treba provoditi do djetetovog polaska u školu, a u razvijenim europskim državama ono se preporuča do ulaska u pubertet.
Prvi posjet stomatologu
Prvi posjet stomatologu trebao bi biti u djetetovoj drugoj ili trećoj godini. To je važno iz više razloga. Prije svega stomatolog ima uvid u djetetov rast i razvoj te u samom početku može prepoznati eventualne anomalije ili nepodesne navike (sisanje palca…) i upozoriti roditelje te ih educirati o oralnoj higijeni djeteta. Istodobno dijete se postupno upoznaje s ordinacijom, terapeutom, medicinskom sestrom te tako stječe povjerenje i rješava se straha. Prije samog odlaska stomatologu roditelji bi trebali objasniti djetetu gdje ide, na način prikladan njegovom uzrastu. Također nikad pred djetetom ne treba pokazivati strah od stomatologa.
Treba li popravljati mliječne zube?
Pravilna oralna higijena te zdrava i raznolika prehrana preduvjet su za zdrave zube. Međutim ukoliko je došlo do karijesa mliječnog zuba, takav zub potrebno je liječiti iako će on kroz kraći period biti zamijenjen trajnim zubom.
Brojni su razlozi za liječenje mliječnih zuba. Prije svega karijes uzrokuje bol, a njegovim napredovanjem može doći i do oticanja mekih tkiva usne šupljine i lica, kao i širenja upale na zametak trajnog zuba. Mliječni zubi čuvaju mjesto trajnim nasljednicima, pa njihovim preranim gubitkom dolazi do brojnih ortodontskih anomalija.
Nadalje mliječni zubi omogućuju normalan rast i razvoj čeljusti, kao i žvakanje hrane, što je preduvjet za dobru probavu. Oni sudjeluju i u fonaciji i omogućuju pravilan govor te utječu i na estetski izgled lica.
Zdravi zubi pridonose zdravlju, ljepoti i samopouzdanju vašeg djeteta, ali i smanjuju potrebu za skupim konzervativnim i protetskim zahvatima u budućnosti. Zato, dragi roditelji, vodite brigu o zubima svojih mališana, idite s njima na redovite kontrole kod stomatologa i omogućite da i vaše dijete ima širok i sretan osmijeh.
Liječnici koji su proučavali jutranju mučninu u trudnoći došli su do zaključka kako su joj u prvom tromjesečju trudnoće sklonije mršavije žene.
Stručnjaci iz medicinskog centra Edith Wolfson u Izraelu promatrali su trudnice primljene u bolnicu tijekom prvog tromjesečja trudnoće. Uspoređivana je učestalost jutranjih mučnina te tjelesna težina kod trudnica.
Žene kojima je bilo mučno dvaput dnevno ili više ušle su u skupinu žena s visokom učestalošću jutarnjih mučnina. One sa samo jednom jutarnjom mučninom dnevno ili manje smatrane su trudnicama s niskom učestalošću mučnina. Potom se niska i visoka učestalost usporedila s tjelesnom težinom, na osnovu čega je zaključeno kako žene s niskom ili normalnom težinom češće imaju jutarnje mučnine od onih s većom tjelesnom težinom.
Točan odgovor zašto težina utječe na mučnine nije poznat, ali se znanstvenici nadaju kako će to uskoro otkriti, naročito ako bi to moglo pomoći u mogućnosti eliminiranja nelagodnosti mučnina. "Možda ćemo u budućnosti moći odrediti koja je optimalna težina za ulazak u trudnoću i tako spriječiti jutarnje mučnine", izjavio je voditelj istraživanja dr. Zahi Ben-Aroya.
Nakon što sve obavijestite da ste trudni, nemojte se iznenaditi ako vas obitelj, prijatelji, pa čak i stranci zaspu 'narodnim mudrostima'.
Trudnoća je prepuna priča starih baka koje se prenose s generacije na generaciju.
Mi vam prenosimo neke uobičajene mitove koji, premda su zabavni, prema riječima dr. Joanne Stone i dr. Keitha Eddlemana s Odjela perinatalne medicine u njujorškom medicinskom centru The Mount Sinainisu i autorima knjige Pregnancy for Dummies – nisu uopće istiniti!
· Pikantna hrana je prevarant!
Pikantna hrana može izazvati porođaj. "U većini slučajeva, trudnice mogu jesti gotovo sve, ali postoji određena hrana na koju ih upozoravamo da pripaze ili da je izbjegavaju, poput jako mekanog ili nepasteriziranog sira. Te namirnice, premda rijetko, mogu imati bakteriju listeriju koja se povezuje s pobačajem i prijevremenim porođajem."
· Zabluda oko srčanih otkucaja
Ako su otkucaji srca niski – nosite dječaka, a ako su visoki – curicu.
· Opreza nikad dosta
Ako trudnica podigne ruke iznad glave – ugušit će dijete!
· Vruće seksualno praznovjerje
Stastveno vođenje ljubavi izaziva porođaj. "Seks neće prouzročiti porođaj. Mi savjetujemu ljudima da ga upražnjavaju", kaže dr. Stone. "Vrijedi pokušati."
· Stara naklapanja o žgaravici
Ako trudnica često ima žgaravicu, dijete će imati "punu glavu kose".
· Laž o ječmencu
Onaj tko trudnici uskrati hranu za kojom čezne dobit će ječmenac.
· Pazi se ružnog
Ako trudnica vidi nešto ružno ili strašno i beba će biti ružna. "To je dvostruka laž; prvo - za to ne postoji nikakav znanstveni dokaz, a drugo – ne postoji nešto što se može nazvati ružnom bebom", kaže dr. Eddleman.
· O kavi i željama
Ako je dijete rođeno s mrljama boje bijele kave ("cafe au lait" mrlje), majka je pila puno kave ili je joj se tijekom trudnoće nije ispunila neka želja. Opet, samo mit!
· Ljepota je prijenosna
Ako se lice trudnice ospe, nosi curicu koja će joj ukrasti svu ljepotu. Dr. Stone kaže: "To je šovinističko naklapanje – što to znači da će djevojčica ukarsti majčinu ljepotu? – u svakom slučaju, to nije istina, to je smiješno."
· Gore – dolje
Žena koja nosi visoko, imat će curicu. Žena koja nosi nisko, imat će dječaka. "To je vrlo česti mit, ali nije istinit", kaže dr. Eddleman.
"Tijekom trudnoće najbolja je strategija 'savjete prijatelja i rodbine uzimati s oprezom'", kaže dr. Eddlemann dok se "savjeta koje vam daje liječnik trebate uistinu i pridržavati".
Suprotno uobičajenom mišljenju, veliki broj autistične djece sposobno je uspostaviti očni kontakt, smijati se ili pokazivati privrženost.
Iako je razumijevanje autizma znatno uznapredovalo od kada ga je 1943. prvi puta opisao liječnik Leo Kranner, većina ljudi, uključujući i stručnjake, još uvijek ne zna na koje sve načine autizam utječe na ljude.
Definicija
Autizam je kompleksni razvojni poremećaj koji se pojavljuje u prve tri godine života, premda se ponekad dijagnosticira puno kasnije. Utječe na normalan razvoj mozga u području društvenih i komunikacijskih vještina te obuhvaća široki spektar poremećaja. Osnovne karakteristike uključuju narušenu društvenu interakciju, narušenu verbalnu i neverbalnu komunikaciju te ograničene i repetitivne oblike ponašanja. Simptomi mogu varirati od blagih do teških stupnjeva. Blagi autizam poznat je i kao Asbergerov sindrom.
Uzroci i faktori rizika
Autizam je stanje povezano s biološkim i neurokemijskim abnormalnostima mozga. Točan uzrok tim abnormalnostima još uvijek je nepoznat, ali je to vrlo aktivno područje istraživanja.
U prošlosti se smatralo kako je autizam mentalna bolest uzrokovana lošim odgojem. Niti jedan znanstveni dokaz nije podržao tu ideju zbog čega je i odbačena.
Čini se da veliku ulogu igraju genetski faktori. Jezične i spoznajne nepravilnosti vrlo su uobičajene kod rodbine autistične djece. Kromosomske abnormalnosti i drugi neurološki problemi također su uobičajeni u obiteljima autistične djece.
U općoj populaciji, autizam pogađa 0,2 posto djece, ali rizik da će par imati drugo autistično dijete povećava se za više od 50 puta – od 10 do 20 posto. Osim toga, vrlo je vjerojatnije da će autizam imati identični blizanci nego neidentični blizanci ili druga braća i sestre - sve te činjenice sugeriraju na jak genetički utjecaj.
Autizam 3 do 4 puta češće pogađa dječake nego djevojčice. Obiteljski budžet, obrazovanje i stil života čini se da ni na kakav način ne utječu na pojavu autizma.
Neki su roditelji zabrinuti zbog nagađanja da MMR cjepivo (ospice, zaušnjaci, rubeola), koje djeca primaju nakon 12 mjeseci života, može uzrokovati autizam. Ta se teorija bazirala na činjenici da se pojava autizma konstatno povećava u vrijeme kada se prima MMR cjepivo i na činjenici da se djeci s regresivnim oblikom autizma simptomi pojavljuju upravo u vrijeme kada prime cjepivo.
Nekoliko velikih istraživanja nije pronašlo nikakvu povezanost između autizma i cjepiva, dok Američka pedijatrijska akademija i službeno zastupa to stajalište.
Neki liječnici povećanu pojavu autizma pripisuju novijim definicijama autizma. Pojam "autizma" danas uključuje puno širi spektar djece. Na primjer, dijete kojemu je dijagnosticiran visokofunkcionalan autizam prije 30 godina jednostavno bi se smatralo čudnijim ili ekscentričnim.
Simptomi
Većina roditelja autistične djece sumnja da nešto nije u redu u vrijeme kada dijete ima oko 18 mjeseci i traži pomoć u vrijeme kada dijete ima dvije godine (iako se dijagnoza najčešće postavi znatno kasnije). Djeca s autizmom obično imaju poteškoće u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, društvenoj interakciji i "pretvaračkim" igrama. U nekim slučajevima zna biti prisutna agresivnost prema sebi ili drugima.
Neka autistična djeca izgledaju normalno prije prve ili druge godine života, te se naglo "vrate" i izgube komunikacijske i društvene vještine koje su stekli prije. To se zove regresivnim oblikom autizma.
Ljudi s autizmom imaju osobine poput ponavljanja određenih pokreta tijela, pokazivanja neobične povezanosti za predmete ili pokazivanja znakova izrazite potresenosti kada se promijeni rutina. Pojedinci također mogu iskusiti naročitu osjetljivost u osjetima vida, sluha, dodira, okusa ili mirisa. Takva djeca, na primjer, odbijaju nositi "čupaviju" odjeću i postaju pretjerano uznemirena ako ih se na to tjera zbog osjetljivosti njihove kože.
Kombinacije nekih područja mogu se afektirati u promjenjivim stupnjevima:
· Komunikacija
- nemogućnost započinjanja ili održavanja komunikacije
- razvoj govora je usporen ili ga uopće nema
- ponavljanje riječi
- obrnuti izgovor
- korištenje besmislene rime
- komuniciranje gestikulacijom umjesto riječima
- kratka mogućnost koncentracije
· Društvena interakcija
- pomanjkanje empatije (neosjetljivost na osjećaje i želje drugih)
- poteškoće u sklapanju prijateljstva
- povučenost u sebe
- preferiranje provođenja vremena nasamo
- djelomični ili potpuni izostanak očnog kontakta
· Osjetni poremećaji
- smanjena ili povećana aktivnost osjetila
- stavljanje predmeta u usta
- struganje po površinama
- pomanjkanje reakcije na bol
- pomanjkanje reakcije na glasne zvukove
- izbjegavanje fizičkog kontakta
· Igra
- pokazuje smanjeni interes za maštovite i kreativne igre
- pokazuje smanjeni interes za imitiranjem ponašanja drugih
- preferira samotne ili ritualne igre
· Ponašanje
- učestalo ponavljanje nekih tjelesnih pokreta
- jaka potreba za rutinom i nepromjenjivosti
- ispoljavanje snažnih ispada bijesa
- izrazito uska polja interesa
- opsesivno zanimanje za određenu stvar, ideju, aktivnost ili osobu
- jasna distanciranost
- agresivnost usmjerena na sebe ili druge
- pretjerana aktivnost ili prepasivnost
Testiranje
Ne postoji jedinstveni medicinski test za dijagnosticiranje autizma. Dijagnoza mora biti bazirana na individualnim razinama komunikacije, ponašanja i razvoja. Veliki broj ponašanja koji je povazan s autizmom povezan je i s drugim poremećajima, zbog čega je potrebno izvršiti različita testiranja kako bi se otkrili i drugi mogući uzroci simptoma.
Rutinsko ispitivanje razvoja trebalo bi biti obavljeno na svakoj redovitoj kontroli kod pedijatra. Dodatne pretrage su potrebne ukoliko postoji zabrinutost od strane liječnika ili roditelja.
To se naročito odnosi ukoliko dijete ne usvoji neka postignuća:
· "brbljanje" do 12 mjeseca
· gestikulaciju (pokazivanje, mahanje pa-pa) do 12 mjeseci
· pojedine riječi do 16 mjeseci
· spontano spojene dvije riječi do 24. mjeseca (ne samo ponavljanje)
· izostanak bilo kakvih govornih ili društvenih vještina u bilo koje vrijeme
Upravo zbog toga što je autizam tako širokog spektra, jednostrano promatranje ne može precizno predvidjeti djetetove sposobnosti. Dijete bi trebao pregledati multidisciplinarni tim. Te bi pretrage uključile opsežne govorno-jezično-komunikacijske pretrage, spoznajne i testove prilagodbe, osjetilno-motoričke procjene i okupacijske terapije, neurofiziološke, behaviorističke i akademske procjene.
Ponekad su ljudi neskloni donositi dijagnoze autizma zbog mogućnosti "etiketiranja" djeteta. Iako je klasificiranje na način koji sugerira ograničenja neprikladan, s obzirom na široki raspon autističkih stanja, pogrešna dijagnoza može onemogućiti djetetu pravu pomoć i tretman.
Liječenje
Intenzivna i odgovarajuća rana intervencija daje izrazito zadovoljavajuće rezultate kod većine autistične djece. Većina programa temelji se na interesima djece i visokostrukturiranom programu konstruktivnih aktivnosti. Vizulana pomoć također je često djelotvorna.
Tretmani su najuspješniji kada su rađeni prema određenim individualnim potrebama. Iskusni specijalist ili tim trebao bi izraditi individualizirani program.
Postoje i neki "popularni" tretmani za autizam koji nemaju znanstvenu potporu, a često kao pozadinu imaju izvješća o "čudesnim izlječenjima". Ukoliko imate dijete s takvim stanjem, mogao bi pomoći razgovor s roditeljima druge autistične djece i s liječnicima specijalistima te također pratiti napretke na ovom području koje se ubrzano razvija.
Prognoze
Autizam ostaje problematičnim stanjem za osobu i njegovu obitelj, ali su prognoze danas puno bolje nego što su bile prije. Nekada su autistične osobe zatvarale u institucije. Danas, uz odgovarajuću terapiju, većina se simptoma autizma može poboljšati, premda će kod većine ipak ostati neki siptomi koji će ih pratiti cijeli život. Većina osoba s autizmom sposobna je živjeti sa svojom obitelji ili u zajednici.
Autizam može varirati od blagog do teškog oblika. Individualne prognoze ovise o stupnju nesposobnosti i terapiji koja se prima.
Stres koji autizam može prouzročiti osobi i njezinoj obitelji također može dovesti do psiholoških komplikacija svih uključenih. Neke autistične individue, pak, mogu imati razvijene spektakularne talente u nekim područjima poput slikarstva ili matematike.
Roditelji obično sumnjaju na autizam puno prije nego što se postavi ta dijagnoza. Zovite liječnika ako imate bilo kakvih sumnji oko autizma ili sumnjate da se vaše dijete ne razvija normalno.
Dojenje je vaše pravo, a ne vaša obveza! Ako vi to ne želite, nitko vas na to ne može natjerati. Međutim, objektivno gledajući, puno je više razloga zbog kojih bi ste se trebali odlučiti za dojenje. Odluke o nedojenju, osim ako nije u pitanju zdravstveni problem, uglavnom su vezane za komociju majke.
Odnosno:
· Majka nije toliko vezana uz dijete i uvijek ga može nahraniti netko drugi. · Prehrana na bočicu olakšava povratak seksualnom životu (hormoni laktacije mogu isušivati rodnicu, a nekim parovima istjecanje mlijeka iz grudi može biti gadljivo). · Ne morate paziti što ćete jesti i hoće li to utjecati na dijete, a možete i nesmetano ići na dijetu. · Majka se boji da za to nije sposobna ili da nema dovoljno mlijeka.
S druge strane, puno je više razloga zbog kojih bi trebali dojiti:
· Majčino je mlijeko najbolja hrana za dijete! · Stavljanjem djeteta na prsa unutar nekoliko sati nakon poroda pružit ćete mu prvu imunizaciju. · Svaka je žena sposobna dojiti, sve ovisi o njezinoj volji i upornosti. · Veličina grudi nema nikakve veze s umijećem dojenja! · Žene ne mogu dojiti samo u slučaju nekih bolesti (aktivne TBC, AIDS-a) i konzumiranja diferentnih lijekova (amethopterin, bromcriptine, clemastin, ...). · Dojenjem razvijate djetetove osjete dodira, njuha i okusa. · Djetetu pružate kratkoročne i dugoročne beneficije ( pročitajte 76 razloga koji idu u prilog dojenju) · Barem pokušajte, možete prekinuti u bilo kojem trenutku ako shvatite da ipak niste stvoreni za to!
Osjetljive dječje glavice podložnije su zračenju koje dolazi iz mobitela, te im kroz dugotrajnu upotrebu uređaja može uz neurološka oštećenja prouzročiti i rak mozga. A vi ste im dali mobitel?
Djeca ispod 16 godina osjetljivija su na zračenje iz mobilnih uređaja koje im može uzrokovati rak mozga, pokazala je nova studija kojom se dvanaestogodišnjacima ne preporučuje korištenje mobitela osim u hitnim slučajevima.
Kako je u toj dobi neurološki sustav još u razvoju, a glave su manje i lubanje tanje, zračenje može lakše penetrirati i prouzročiti oštećenja, čak i kada nisu fatalna, primjerice akustični neurom koji može uzrokovati gubitak sluha.
"Ljudi koji su počeli koristiti mobitele prije 20-e godine imali su pet puta više slučajeva glioma", rekao je profesor Lennart Hardell sa Sveučilišne bolnice u Orebru.
Uz preporuke o korištenju hands-free uređaja i 'ograničavanja' mobilnog komuniciranja na SMS-poruke, profesor Hardell napomenuo je kako ništa manje štetno nije zračenje iz kućnih bežičnih telefona koji učetverostručuju rizik od glioma.
Švedska studija je prezentirana u Londonu na konferenciji o utjecaju mobilnih uređaja na zdravlje.
Rođenje djeteta je bogato iskustvo. Dijete je zdravo. Zašto se onda osjećate tako shrvano? Što se to događa u prvim tjednima kod kuće?
Ne samo da se sve vrti oko vaše malene i neodoljive bebice, nego se vrti i oko hrpe prljave odjeće, nereda, skupih pelena, mogućih bočica ili bolnih grudi i konfuznog razdoblja za dijete i roditelje. To je vrijeme preomorenosti, povišenih tenzija, ljubomore i kod nekih vjerojatno izražene panike.
Postporođajna depresija
Iako postporođajno razdoblje nije baš svima katastrofalno teško, vjerojatno nije ni "krevet od ruža". Negdje između je "sretna sredina". Neobjašnjiva depresija i osjećaj nedoraslosti su uobičajeni. Roditeljstvo svakako nije trenutni bljesak u obliku novorođene bebe. Osjećaj "majčinske ljubavi" ne budi se samo zato što imate dijete. Kakvi god osjećaji bili, pričajte o njima, budite iskreni i pokušajte cijelu situaciju učiniti što je moguće pozitivnijom.
Postporođajna depresija stvarni je problem mnogih žena. Postoji i veliki broj problema koji joj pridonose. Izmorenost je često jedan od najvećih. Pobrinite se da svaki dan imate vrijeme odmora. Zaboravite na neko vrijeme osmosatno noćno spavanje. S njim ste se možda oprostili i prije porođaja. Upravo zato je vrlo bitno da se odmarate kad god je to moguće. Tijekom prvih tjedana spavajte kad spava i beba, pa makar to bilo i jednom dnevno. Isključite telefon i uživajte u potpunoj tišini. Stavite na vrata znak "Beba i mama spavaju!".
Tjelesne i emotivne promjene
Hormonske i kemijske promjene mogu također biti faktori koji pridonose postporođajnoj depresiji. Oni često dođu u ravnotežu zahvaljujući odmaku vremena i odmoru. Ponekad hormonska i/ili kemijska terapija na kratko vrijeme može biti od pomoći. Emocionalno razočarenje zbog novih obveza, neprovođenja dana u biranju odjeće i darova za bebu i nedovoljno odmaranje mogu također igrati veliku ulogu. Trudnoća najčešće prođe u brigama oko toga hoće li dijete biti zdravo i kako će proći porođaj. Često je teško zamisliti dijete kao dio vašeg života, a sada ste majka bebe koja zahtijeva vašu pažnju 24 sata dnevno. Možda niste sigurni što osjećate. Ili osjećate krivnju zbog ogorčenosti jer ste čvrsto vezani uz tuđe potrebe, pa makar u pitanju bilo i vaše dijete? Osjeća li se vaš partner pomalo ljubomornim na to maleno biće puno zahtjeva? Vrijeme koje je nekada bilo rezervirano za vas dvoje sada je prepolovljeno ili ga uopće nema. Možete se osjećati obeshrabreno, nervozno, plačljivo i, u nekim slučajevima, potpuno histerično.
Pričanje sa suosjećajnom osobom, punom razumijevanja, može biti od neprocjenjive vrijednosti. Ako je osjećaj depresije prevelik i ne ublažava se odmorom ili kad se dobro isplačete na nečijem ramenu, obratite se liječniku.
Anemija je znatno češća bolest u našoj populaciji nego se na nju misli, lako je lječiva, a javlja se kao podloga drugim bolestima, najčešće infekcijama. Gdje tražiti uzrok visokom pobolijevanju od anemije? Svakako u lošim prehrambenim navikama opće populacije, nažalost u velikom dijelu uzrokovanim siromaštvom, nedovoljnoj prosvjećenosti glede prehrane dojenčadi, te neadekvatnoj preventivnoj terapiji u rizičnim skupinama dojenčadi.
Od deficitarnih anemija je daleko najčešća, time i najvažnija, ona uslijed nedostatka željeza. Anemija uslijed nedostatka folne kiseline se javlja iznimno, a vezana je uglavnom uz prehranu isključivo kozjim mlijekom, koje je izrazito siromašno folatima. Kozje mlijeko se još uvijek katkad primjenjuje u dojenčadi alergične na kravlje mlijeko, što, premda neopravdano s medicinskog gledišta, u praksi ponekad polučuje učinak, ali takva prehrana, ako se ne vodi računa o dodatku folne kiseline, može dovesti do teške deficitarne anemije.
Anemija uslijed nedostatka željeza je, premda se posljednjih godina mnogo radi na prosvjećivanju pučanstva oko prehrane dojenčadi i djece i promoviranju dojenja, te bez obzira što je primarna pedijatrijska služba dostupna većini pučanstva, najraširenija bolest dječje dobi u našem narodu. Mora se razlikovati stanje sideropenije od anemije. Sideropenija se odnosi na manjak željeza u organizmu, koji uključuje i zalihe željeza u mišićima i jetri, dok se anemija odnosi na onaj dio manjka željeza isključivo u hemoglobinu. Raspon težine anemije je različit, tako da kod sve zahvaćene djece dijagnoza nije niti postavljena, ali gruba procjena prema slučajevima bolnički liječene djece je da svako 3. do 5. dijete (20.-30.%) ima neki stupanj anemije.
Sideropenija je, naravno, još češća. Za usporedbu, učestalost anemije u zemljama u razvoju doseže i 80%, a u razvijenim zemljama kreće se oko 12%. Povremeno se susreću tako duboke sideropenične anemije koje zahtijevaju transfuzijsko liječenje. Može se reći da je to najraširenija bolest djece u svijetu.
Uloga željeza u organizmu
Željezo je element koji je neophodan ljudskom organizmu i ima velik utjecaj na zdravlje. U tijelu se nalazi u više oblika, sastavni je dio mnogih enzima, sudjeluje u metabolizmu svih živih stanica, a u najvećem postotku se nalazi u crvenim krvnim stanicama, kao dio hemoglobina, najvažnijeg spoja koji veže i prenosi kisik. To je ujedno i najvažnija uloga željeza u organizmu. Njegova normalna apsorpcija i koncentracija je važna i za održavanje ravnoteže apsorpcije svih metala i elemanata u tragovima, jer oni sa željezom i međusobno čine stabilnu dinamičku ravnotežu.
Potrebe za željezom
Organizam prima željezo, osim prije rođenja, isključivo izvana, hranom ili farmakološkim pripravkom. Ono se ugrađuje u hemoglobin i enzime, te pohranjuje u mišićima i jetri, gdje su sadržane zalihe željeza. Ne izlučuje se iz organizma osim neznatno stolicom, a do gubitka dolazi jedino krvarenjima. Žene su, stoga, obzirom na mjesečna krvarenja i porode podložne anemiji, ako gubitke ne prati odgovarajući unos.
Tijekom života potrebe za željezom se mijenjaju, ovisno o brzini rasta, odnosno o posebnim stanjima. Tako dojenački period i period pubertetskog rasta u zdrave djece zahtijevaju najveći unos željeza, a povećane potrebe imaju djevojke i žene u generativnom periodu, naročito u stanjima trudnoće i dojenja. Dječaci nakon završetka rasta i muškarci kasnije u životu nemaju povećanu potrebu za željezom ako su zdravi, jer su gubici iz organizma minimalni i zanemarivi, tako da normalna prehrana potpuno zadovoljava sve potrebe. U stanjima povećane potrebe često je potrebno željezo dodati i u obliku farmakološkog pripravka.
Izvori željeza i što dovodi do nedostatka
Organizam željezo može uzeti iz hrane ili u obliku farmakološkog pripravka. Novorođenče zalihu željeza dobiva od majke. U zdrave novorođenčadi, nakon normalnog trajanja trudnoće, zalihe dostaju za normalan rast i razvoj do 5.ili 6. mjeseca života (ovisno o brzini povećanja tjelesne mase), a nakon toga je nužno započeti unos željeza hranom. U majčinom mlijeku je sadržaj željeza oskudan, ali je njegova iskoristivost maksimalna. U slučaju da je dijete hranjeno adaptiranim mlijekom, ono namijenjeno djeci od 6. mjeseca obogaćeno je željezom.
U obaveznoj dohrani koja započinje navršenim 6. mjesecom života mora biti zelenog lisnatog povrća i mesa, dakle namirnica koje sadržavaju željezo. Željezo se iz svih vrsta mesa (crveno meso, perad i riba) u obliku hem-željeza značajno bolje resorbira od ne-hem željeza koje se nalazi u biljnim izvorima. Kasnije u djetinjstvu, kao i u životu odraslog čovjeka, hranidbeni izvori željeza ostaju meso, naročito iznutrice, zeleno i crveno, a pogotovo crno bobičasto voće i povrće. Najčešći uzrok sideropenije je nedovoljan unos hranom.
Postavlja se pitanje kako dijete koje "jede sve", prethodno je dojeno, a rođeno je terminski, može uopće imati anemiju uslijed nedostatka željeza? Uzroka može biti više. Prvo je stupanj anemije majke. Ako žena koja zatrudni ima smanjenu zalihu željeza u organizmu (npr.boluje od anemije, česte trudnoće u kratkom razmaku), neće moći udovoljiti potrebama djeteta koje nosi i ono će se roditi sa smanjenim zalihama, tako da daljnji prirodni unos hranom prema preporukama neće moći nadoknaditi već stečeni manjak.
Drugi je razlog u izboru namirnica i njihovoj kombinaciji. Naime, neke namirnice premda imaju visok sadržaj željeza (npr. špinat), imaju nisku iskoristivost željeza jer sadržavaju druge tvari koje smanjuju apsorpciju željeza (npr. fitati). Nadalje, hrana bogata biljnim vlaknima također smanjuje apsorpciju željeza (npr. žitarice). C vitamin iz hrane ili napitaka pomaže apsorpciju željeza, dok ga npr. mlijeko smanjuje. Treba uzeti u obzir i količinu hrane bogate željezom koju dijete može uzeti dnevno.
Zeleno lisnato povrće ima visok sadržaj željeza, ali količina povrća koja bi zadovoljila dnevnu potrebu za željezom znatno premašuje mogućnost koju dojenče ili malo dijete može pojesti, za razliku od mesa ili ribe koje potrebnu količnu željeza sadržava u znatno manjoj ukupnoj količini. Znači, mora se voditi računa o izboru hrane (preferira se meso) i kombinaciji s namirnicama koje pospješuju apsorpciju željeza (npr. uz mesno-povrtni obrok piti voćni sok), a treba izbjegavati kombinacije mesa ili povrća sa žitaricama ili mlijekom.
Kravlje mlijeko, razrijeđeno ili ne, nije dobar izvor mlijeka za dojenče do l. godine života. Dokazano je da djeca koja piju kravlje mlijeko unutar prvih 12 mjeseci života redovito imaju oskudno, ali trajno krvarenje iz probavnog trakta koje polagano dovodi do gubitka željeza. Tako izbor mlijeka za dojenče svakako ostaje ili majčino mlijeko ili adaptirano kravlje mlijeko koje je u drugoj polovici prve godine obogaćeno željezom.
Simptomi i posljedice anemije
Bljedilo je najupadniji znak anemije, premda dio djece koja djeluju vrlo prozračno i blijedo nije anemičan, već se radi o izrazito svijetloputoj djeci, tako da taj znak nije pouzdan. Anemična djeca često slabo jedu, nervozna su, umorna, osjetljiva na hladnoću. Mogu se javiti promjene na noktima ili kosi u vidu lomljivosti i bjelkaste ispruganosti, mrlje na jeziku. Anemija uslijed manjka željeza dovodi do slabije apsorpcije i drugih minerala i elemenata u tragovima, tako da združeno djelovanje rezultira u povećanoj osjetjivosti na infekcije (vrlo često obolijevaju od lakših oblika uglavnom respiratornih infekcija), promjena na crijevima koje uzrokuju smanjenu iskoristivost svih hranjivih sastojaka, a može nastati i zaostatak u rastu.
Posljedice anemije koje nisu odmah uočljive i koje se ne povezuju s anemijom kad se eventualno i primijete, su blagi zaostatak u motoričkom razvoju, promjene na psihičkom planu u vidu hiperaktivnosti, nezadovoljstva i smetnji ponašanja, a na inetektualnom planu u vidu slabijih rezultata na testovima inteligencije u odnosu na djecu iste dobi koja nisu anemična. Nije sasvim sigurno je li oporavak tih funkcija moguć u potpunosti i nakon izlječenja anemije.
Koja su djeca ugrožena od anemije
Dijete rođeno od majke koja boluje od anemije rađa se s manjom zalihom željeza. Nadalje, ono rođeno iz blizanačke ili višeplodne trudnoće ima također manju zalihu željeza, kao i dijete rođeno prije termina. Plod najviše željeza od majke uzima u posljednjem mjesecu trudnoće, a iz dobivenih zaliha dojenče crpi željezo za izgradnju hemoglobina u prvih 4-6 mjeseci života. Nakon toga njegova tjelesna masa (kada dosegne tjelesnu težinu od oko 6 kg) zahtijeva dodatni izvor željeza, tako da je to period kada je potrebno započeti dohranu i u prehranu uključiti povrće i meso, a ako dijete nije dojeno, davati adaptirano mlijeko obogaćeno željezom.
Od druge godine života do puberteta rast nije intenzivan i dovoljan je unos željeza raznovrsnom prehranom. U periodu pubertetskog rasta i dječacima i djevojčicama je potrebno više željeza, pa nerijetko, i uz dobre prehrambene navike, hrana nije dovoljan izvor željeza, naročito za djevojke. Vrlo je važno da djevojke u pubertetu imaju zadovoljavajuću opskrbu željezom zbog naglog rasta i početka mjesečnih gubitaka menstruacijom, a ujedno stvaraju zalihu u organizmu za buduću trudnoću i svoje dijete.
Što poduzeti u sprečavaju nastanka anemije uslijed nedostatka željeza
Djevojke trebaju započeti brigu o svom zdravlju već u periodu puberteta, kada je izuzetno važno jesti raznovrsnu hranu, koja uključuje meso barem tri-četiri puta tjedno, uz dosta zelenog povrća. Za žene je, od puberteta nadalje, preporučljivo jednom godišnje uzeti kuru preparata željeza tijekom jednog do dva mjeseca, bez prethodnih kontrola krvne slike. Žene koje zatrudne dobro opskrbljene željezom, u trudnoći svejedno, zbog povećanih potreba, moraju uzimati pripravak željeza od završetka 3. mjeseca, do kraja trudnoće, i u tom slučaju je dijete prvih šest mjeseci zadovoljeno u svojim potrebama.
Nakon toga treba paziti da je hranjeno adaptiranim mlijekom koje je obogaćeno željezom, te da je dohrana započeta na vrijeme, raznovrsnim povrćem i mesom. Valja voditi računa o kombinaciji hrane. U slučajevima čestih infekcija u prve tri godine života, kada je apsorpcija raspoloživog željeza iz hrane uslijed infekcije smanjena, razmotriti nadoknadu farmakološkim pripravkom. Jednako postupiti u slučaju djece koja se hrane jednoliko, odbijaju meso ili povrće, slabo jedu. U pubertetu je problem neadekvatne prehrane posebno izražen, čemu ima više uzroka. Dugotrajno izbivanje iz kuće, uzimanje obroka "na brzinu", što najčešče uključuje fast food i hranu baziranu uglavnom na tijestu, te pobuna protiv sugerirane zdrave i uravnotežene prehrane od strane roditelja.
Dijagnostika anemije
Laboratorijski parametri (hemoglobin, hematokrit, feritin) koji ukazuju na anemiju su podložni velikim oscilacijama obzirom na trenutno stanje organizma (hidriranost, prisutnost infekcije), a određivanje serumskog željeza vrlo je osjetljiva pretraga koju niz parametara može poremetiti, tako da ni u kom slučaju samostalno određivanje serumskog željeza nije pouzdan kriterij za utvrđivanje sideropenijske anemije. Potrebno je učiniti pretrage koje uključuju vrijednosti hemoglobina, hematokrita, volumena i koncentracije hemoglobina u eritrocitima (MCV,MCH,MCHC), feritina u serumu, zasićenosti trasnferina i ukupnog transferina (UIBC,TIBC), te serumskog željeza, ali treba voditi računa da se pretrage vrše u stanju kada dijete nije bolesno.
Može se učiniti i razmaz periferne krvi koji pokazuje anulocitozu, hipokromaziju i anizocitozu. No, u praktičnom radu je često puta dovoljno uzeti anamnestičke podatke o prehrani, učestalosti infekcija (pogotovo parazitozi!), uz vrijednosti krvne slike, da bi se uvela terapija željezom. Dijagnosticianje sideropenije bez anemije je kompliciranije i izlazi iz okvira praktičnog rada. Kritierji dijagnoze sideropenijske anemije su slijedeći:
Hb (g/l) < 110
Hct (%) < 32
MCV (fL) < 70
MCH (pg) < 22
MCHC (mikrog/l) < 320
ser. feritin (mikrog/l) < 10
zasićenost transferina (%) < 12
kapacitet vezanja željeza (mikrog/dl) >350
Imajući u vidu period kada najranije može nastati sideropenijska anemija, uz optimalne uvjete glede trajanja trudnoće i dojenja, radi se o starosti dojenčeta od oko 8 mjeseci.
Terapija
Uputno je započeti liječenje manjim dozama jer preparat željeza može izazvati gastrointestinalne nuspojave.
Liječenje sideropenijske anemije traje nekoliko mjeseci, a provodi se preparatom soli željeza u obliku sulfata, glukonata ili fumarata. Neki preparati zahtijevaju istovremenu primjenu C vitamina koji pospješuje apsorpciju, dok se drugi daju samostalno (ovisno o valentnosti željeza). Premda je učinak na poboljšanje krvne slike vidljiv brzo (dijagnoza ex juvantibus), potrebno je produljiti liječenje radi popunjavanja smanjenih zaliha željeza u organizmu.
Ukupna dnevna doza je 5 mg/kg tjelesne težine, podijeljena u 2-3 doze za dojenčad, kod predškolske djece je manja, 30-40mg/dozi, dok kod veće djece i odraslih iznosi 100-200 mg dnevno. Uputno je započeti liječenje manjim dozama i tijekom nekoliko dana doze povećavati, jer preparat željeza može izazvati gastrointestinalne nuspojave. Djelotvornost terapije se ne može povećati ili liječenje ubrzati povisivanjem doze, već duljinom trajanja terapije. Jednaka je klinička djelotvornost primjene svakodnevne terapije ili primjene iste doze svaki drugi dan.
Rizične skupine dojenčadi, dakle prerano rođena djeca, djeca rođena iz višeplodnih trudnoća, bolesna novorođenčad i dojenčad (koja razvijaju anemiju uslijed infekcija, ev. krvarenja i vađenja krvi radi dijagnostičkih pretraga), zahtijevaju profilaktičku primjenu peroralnog pripravka željeza od ranih tjedana života.
Profilaktička terapija preparatom željeza daje se u dozi 2 mg/kg TT, tijekom cijele prve godine.
Optimalan unos željeza za dojenčad i malu djecu je pregledno prikazan u donjoj tablici:
1. u prehranu uključiti raznovrsne namirnice,
2. osigurati odgovarajuću količinu C vitamina u obrocima (minimum 25 mg/obroku), naročito ako je obrok bez mesa ili ako sadržava hranu iz koje je željezo nisko iskoristivo (jaja, špinat, žitarice),
Prosječno jedno od 650 sve novorođene djece rađa se s Downovim sindromom, kromosomskim poremećajem koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela. Taj poremećaj sprečava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta.
Downov sindrom pogađa sve rasne skupine i može se javiti u bilo kojoj obitelji, bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situaciju ili način života. Bolje razumijevanje Downovog sindroma važno je kako bismo oboljelima i njihovim obiteljima olakšali život i pružili im priliku da on bude potpuniji i aktivniji.
Kako dolazi do Downovog sindroma?
Ljudsko tijelo sastoji se od ogromnog broja stanica. Svaka stanica u svojem središtu ima jezgru u kojoj je smješten nasljedni materijal, tzv. geni, a grupirani su oko štapićastih struktura koje nazivamo kromosomima. Kod zdrave osobe, jezgra svake stanice sadrži 46 kromosoma, odnosno 23 para, naslijeđena od oba roditelja. Posebnu vrstu stanica čine muške i ženske zametne stanice. One s generacije na generaciju prenose genetski zapis ili kod, koji sadržava sve naše osobine. Nasljedni materijal u zametnim stanicama je podložan štetnim promjenama, tzv. mutacijama, tijekom starenja, ili prilikom dijeljenja stanica nakon oplodnje.
Downov sindrom uzrokuje pogrešan prijenos kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica, tako da se u jednoj stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma, kromosoma koji je numeriran brojem 21 (stanica sadržava 23 različita kromosoma numerirana brojevima od 1 do 22, te 23. spolni kromosom). Najčešće nastaje u jajnoj stanici prije, rjeđe nakon oplodnje, dok se u manjem broju slučajeva pojavljuje u spermijima. U tom slučaju stanice ne sadrže 46 kromosoma, već 47 jer se pojavljuje jedan prekobrojni kromosom, kromosom broj 21. Budući da postoje tri kopije 21. kromosoma, Downov sindrom se često još naziva i "trisomija 21".
Osim klasične trisomije 21, postoje i pacijenti s Downovim sindromom koji imaju dvije različite vrste stanica, jednu s normalnim brojem kromosoma, a drugu s 47 kromosoma, tzv. mozaicizam. Postoji i treći oblik, kada se dio 21. kromosoma odvoji tijekom podjele stanica i "zakvači" za drugi kromosom, pa ne dolazi do promjene ukupnog broja kromosoma. Dakle, iako je ukupan broj kromosoma 46, prisutnost odvojenog dijela 21. kromosoma uzrokuje pojavu simptoma Downovog sindroma. To se naziva translokacija ili premještaj. Mozaicizam se javlja u samo jedan do dva posto slučajeva Downova sindroma, a translokacija se javlja se u tri do četiri posto slučajeva.
Unatoč godinama istraživanja, razlog nastajanja ovakve pogrešne podjele stanica još uvijek je nepoznat. Oblik javljanja Down sindroma ne ovisi o vanjskim činiteljima, niti se na njega može utjecati. Poznato je da kod žena iznad 35 godina starosti postoji veća vjerojatnost (1 od 400 djece) da će roditi dijete s Downovim sindromom. Rizik se s godinama povećava, do 40. godine života on iznosi 1:110, a do 45. godine života čak 1:35. Budući da se zbog današnjeg ritma života mladi parovi odlučuju imati djecu sve kasnije u životu, očekuje se povećanje broja slučajeva Downova sindroma. Time se povećava i potreba genetskog savjetovanja roditelja, no mnogi liječnici još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri upoznati s učestalošću pojave Downova sindroma i napretku u dijagnosticiranju.
Simptomi i dijagnosticiranje
Postoji preko pedeset karakterističnih obilježja Downovog sindroma, a njihov broj i intenzitet razlikuje se od djeteta do djeteta. U dijagnozu Downova sindroma najčešće se može posumnjati odmah nakon poroda, zbog specifičnog fizičkog izgleda djeteta. Mnoge karakteristike Downova sindroma se, međutim, mogu pronaći i kod sasvim normalne djece. Zbog toga će liječnik, ukoliko postoji sumnja da se radi o Downovom sindromu, napraviti pretragu iz krvnih stanica djeteta, koju nazivamo kariotip. Kariotip prikazuje broj, veličinu i izgled kromosoma izoliranih iz jedne stanice. Ukoliko pronađe višak cijelog ili dijela 21. kromosoma, potvrdit će dijagnozu Downova sindroma.
Najčešća karakteristična obilježja izgleda djeteta s Downovim sindromom su:
Široki vrat. Dijete može imati kratak, široki vrat s previše kože i masnog tkiva
Kosi položaj očnih otvora (obilježja lica osoba monogolske rase, od čega je bio uvriježen naziv "mongoloidizam")
Okruglo lice izravnanog profila
Abnormalni oblik uški
Kratke šake, na dlanu postoji specifična poprečna brazda
Malena usta i nos s neproporcionalno velikim jezikom
Kratke i široke ruke i noge, često postoji i velik razmak između nožnog palca i susjednog prsta
Kraći prsni koš neobičnog oblika
Malena glava
Kako smo spomenuli, ove, a i neke druge karakteristike Downova sindroma mogu se javiti i kod zdrave djece, stoga je za postavljanje dijagnoze potrebno učiniti dodatne pretrage. Koliko god nastanak Downova sindroma nije moguće spriječiti, moguće je prije rođenja otkriti je li nerođeno dijete bolesno, te se pravodobno pripremiti za sve izazove koji dolaze trenutkom njegova rođenja. Kod osoba koje u obitelji imaju nekog s Downovim sindromom ili kod roditelja koji već imaju bolesno dijete, moguće je savjetovanjem prije nastupanja trudnoće odrediti rizik javljanja ili ponavljanja istog problema u potomstva, a pregledima i dijagnostičkim pretragama u ranoj fazi trudnoće može se odrediti je li nerođeno dijete zdravo ili ne. Vrijeme nakon rođenja djeteta posebno je teško, zbog svih stresova koje sobom nosi prilagodba na novorođenče i na situaciju koja u potunosti mijenja dotadašnji život.
Postoje više ili manje pouzdane pretrage kojima se u trudnoći određuje eventualno postojanje Downovog sindroma u nerođena djeteta.
Najpouzdanije od njih, kojima se dijagnoza postavlja s 98-99-postotnom sigurnošću jesu amniocenteza i analiza materijala plodovih ovoja (horionskih resica). Obje metode analiziraju materijal dobiven od samog ploda. Analiza horionskih resica je metoda koju je moguće učiniti najranije, između 7. i 9. tjedna trudnoće, a amniocenteza (uzimanje uzorka plodne tekućine ) se izvodi 5-6 tjedana kasnije, do 20. tjedna trudnoće. Obje metode nose određeni rizik krvarenja, a u malom postotku moguć je i pobačaj.
Za majku i dijete bezopasna metoda je određivanje triju hormora iz krvi majke, te izračunavanje njihovih omjera i indirektno zaključivanje o riziku rođenja djeteta s Down sindromom. To je metoda tzv. triple testa. Pouzdanost je oko 60%, a postoje i lažno pozitivni nalazi.
Ultrazvučnom analizom morfologije djeteta, kao i praćenjem mjera djetetovih kostiju nije moguće zaključiti ništa o eventualnom postojanju Downovog sindroma.
Život s Downovim sindromom
Ne postoji lak način informiranja roditelja da njihovo dijete boluje od Downova sindroma. Prema dosadašnjim iskustvima, većina roditelja željela je znati što je prije moguće.
Nesumnjivo je da će se postavljanjem dijagnoze Downova sindroma u još nerođenog ili novorođenog djeteta, iz temelja promijeniti životi djetetovih roditelja i čitave obitelji. Ukoliko se dijagnoza postavi prije rođenja, preporučljivo je unaprijed se pripremiti za sve predstojeće izazove. Prije svega, važno je porazgovarati s liječnikom o mogućnostima pronalaska pedijatara ili specijalista koji se fokusiraju na liječenje djece s Downovim sindromom, te pokušati naučiti što se više može o tom poremećaju, uz pomoć knjiga, časopisa, Interneta, iskustava drugih ljudi. Razgovor s drugim roditeljima čija djeca boluju od Downovog sindroma može uvelike pomoći u svladavanju teških osjećaja. Također može pomoći da se unaprijed, iz prve ruke sazna kakvi izazovi očekuju, pa da se otkriju i oni dobri i veseli trenuci roditelja i njihove djece.
Nakon rođenja djeteta s Downovim sindromom normalno je da roditelji to proživljavaju vrlo emocionalno. Čak i ukoliko je stanje dijagnosticirano prije rođenja, prvih nekoliko tjedana nakon rođenja posebno je teško razdoblje za roditelje, razdoblje učenja kako se nositi s novonastalom situacijom. Tijekom prvog mjeseca života liječnici će možda obavljati neke dodatne pretrage i preglede novorođenčeta, kako bi se otkrili mogući znakovi bolesti povezanih s Downovim sindromom. Kod djece i odraslih s Downovim sindromom postoji veći rizik od urođenih bolesti ili kasnije pojave nekih bolesti, poput:
Srčanih bolesti. Oko 50 posto djece s Downovim sindromom rađa se s prirođenim srčanim greškama koje je potrebno liječiti u ranoj životnoj dobi
Bolesti štitnjače - javljaju se kod otprilike 15 posto djece s Downovim sindromom. Ponekad se otkrivaju odmah nakon rođenja, no najčešće se javljaju kada je dijete starije ili kod odraslih
Problemi s probavnim sustavom - zbog hipotonije mogu se javiti zatvori
Problemi s očima - postoje 60-postotni izgledi da će dijete rođeno s Downovim sindromom imati i neki problem s očima. Najčešće se radi o blažim oblicima, poput blokiranih suznih kanala, astigmatizma, strabizma, dalekovidnosti ili kratkovidnosti, dok se rjeđe javljaju teža oboljenja poput katarakte ili bolesti rožnice;
Alzheimerova bolest - odrasli ljudi s Downovim sindromom imaju povećani rizik od pojave Alzheimerove bolesti;
Leukemija - iako je vjerojatnost pojave dječje leukemije vrlo mala, odnosno manja od 1 posto, ipak je veća nego kod zdrave djece.
Bez obzira postoji li neko dodatno oboljenje ili ne, djeci s Downovim sindromom bit će potrebna posebna pažnja tijekom odrastanja, provođenje različitih dodatnih mjera (fizikalne terapije i dr.), savjetovanje, te posebne metode učenja. To iziskuje mnogo slobodnog vremena za roditelje, da bi se mogli baviti svojim djetetom, dodatna financijska sredstva, no konačni postignuti potencijal djeteta je upravo odraz angažmana oko bolesnog djeteta. Većina roditelja odlučuje se odgojiti svoje dijete bez obzira na poteškoće, dok manji broj njih predaju svoje dijete na smještaj u ustanovu.
Roditeljima djece s Downovim sindromom predstoji život prepun izazova i frustracija, što može dovesti do iscrpljenosti. Stoga je važno da roditelji prije svega vode brigu i o sebi i svojem zdravlju, kako bi bolesnom djetetu mogli pružiti sve što mu je potrebno.
Potrebno je puno strpljenja i ohrabrivanja djeteta dok ono uči prve korake ili neku drugu vještinu, kao što je sjedenje, stajanje ili govor. Budući da je kod osoba oboljelih od Downova sindroma prisutna mentalna retardacija i kvocijent inteligencije je većinom manji od 50, bit će im potrebno više vremena za učenje bilo koje od navedenih vještina, no sa svakom uspješno preskočenom preprekom porast će i zadovoljstvo roditelja i samog djeteta. Važno je da tijekom učenja djeteta roditelji zadrže pozitivan, optimistički stav, te prihvate da je i neuspjeh dio izazova učenja.
Onaj dio koji naše društvo još mora razviti je osjećaj prihvaćanja i vrednovanja osoba koje su na neki način zakinute u svom razvoju, tjelesnom ili mentalnom, te naći načine da ih se integrira u svakodnevni život ljudske zajednice, s doprinosom koji one mogu pružiti. Svaka obitelj s članom oboljelim od Downovog sindroma svakodnevno se susreće s borbom za jednakost i pristup onim uslugama koje zdravi ljudi znatno lakše ostvaruju. Oboljele osobe svakodnevno pokušavaju postići iste one ciljeve kao i zdrave osobe, žele ispuniti sami sebe, ponositi se svojim postignućima, uključiti se u aktivnosti zajednice i dostići svoj puni potencijal.
Osobe s Downovim sindromom svakodnevno su dio naše zajednice, idu u školu, neki imaju posao, bave se raznim aktivnostima. Neki još uvijek žive s obiteljima, neki s prijateljima, a neki i samostalno. Neki stvaraju međuljudske veze, neki se vjenčavaju. Žene s Downovim sindromom također mogu imati djecu.
Danas su mogućnosti i prilike za oboljele od Downovog sindroma daleko veće nego što je to bilo u prošlosti, temeljem odmicanja tradicionalno postavljenih granica. Međutim, ništa od toga ne može se postići bez zajedničkih napora roditelja, stručnjaka, kao i šire zajednice. Samo na taj način moguće je prihvaćanje osoba s Downovim sindromom u današnjem društvu. Svaki roditelj, liječnici i organizacije koje se bave ovim poremećajem, kao i svi mi, trebali bi težiti jedinstvenom cilju, a to je pružanje prilike osobama oboljelim od Downovog sindroma da postignu svoj puni potencijal u svakom pogledu života u zajednici. Zahvaljujući prepoznavanju problema i evoluciji društva osnovana je nedavno u Zagrebu i Hrvatska udruga za osobe oboljele od Downovog sindroma, koja na dobrobit okuplja skrbnike oboljelih i same pacijente.
Mitovi i istina o Downovom sindromu
Danas još uvijek vladaju predrasude vezane uz Downov sindrom i osobe koje pate od tog poremećaja. Uzrok takvim netočnim informacijama prije svega je loša informiranost, stoga ćemo obratiti pozornost na neke od najčešćih netočnih spoznaja.
Downov sindrom je rijedak genetski poremećaj.
Netočno. Downov sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Jedno od 650 novorođene djece u općoj populacije rađa se s ovim poremećajem, dok se učestalost povisuje i više puta s porastom dobi majke.
Većina djece s Downovim sindromom ima starije roditelje.
Netočno. Čak 80 posto oboljele djece rodile su majke mlađe od 35 godina, međutim vjerojatnost i učestalost pojave Downovog sindroma značajno raste s godinama majke.
Osobe s Downovim sindromom su teško retardirane.
Netočno. Mnogi oboljeli imaju kvocijent inteligencije koji ih svrstava među blago ili srednje retardirane osobe. Djeca s Downovim sindromom svakako se mogu podučavati, a njihov puni potencijal još uvijek nije otkriven.
Osobe s Downovim sindromom potrebno je smjestiti u posebne institucije.
Netočno. Danas sve više osoba s Downovim sindromom živi kod kuće s obiteljima i sudjeluju, obavljajući jednostavne zadatke, u svakodnevnim aktivnostima zajednice. Druže se s osobama koje imaju neke poremećaje, kao i sa zdravim osobama, stvaraju prijateljstva, zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima itd.
Djeca s Downovim sindromom moraju biti smještena u posebne edukacijske programe.
Netočno. Sve više djece s Downovim sindromom potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima. U nekim slučajevima uključeni su u posebne programe, dok su u drugim slučajevima potpuno uključeni u svakodnevni školski rad s ostalom djecom. Cilj je u potpunosti uključiti takve osobe u edukacijski i socijalni život zajednice.
Odrasle s Downovim sindromom je nemoguće zaposliti.
Netočno. Oboljele osobe moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći, no oboljele osobe na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisni i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.
Oboljele osobe ne mogu imati bliske međuljudske veze niti stupati u brak.
Netočno. Djeca oboljela od downovog sindroma su izrazito emotivno topla, gotovo uvijek unose vedrinu u sredinu u kojoj se nađu, vrlo su tolerantna, blage naravi i potiču izrazitu nakonost sviju onih koji s njima dolaze u kontakt. Odrasle osobe s Downovim sindromom mogu stupati u veze, od kojih neke završavaju i brakom. Mogu imati i djecu, no valja imati na umu da u tom slučaju postoje 50-postotni izgledi da će i dijete imati Downov sindrom.
Downov sindrom je nemoguće izliječiti.
Točno. Svake godine čine se veliki koraci u identificiranju gena na 21. kromosomu koji uzrokuju karakteristike Downovog sindroma. Danas su znanstvenici čvrsto uvjereni da će u budućnosti, napretkom genetike i istraživanjem ljudske DNK, biti moguće poboljšati, ispraviti ili spriječiti mnoge probleme povezane s Downovim sindromom.
Danas se relativno često susrećemo s djecom koja imaju nedovoljno razvijen vid, što je rezultat smetnji razvoja vida još u ranom djetinjstvu. Koje su najčešće greške vida u djece, kako nastaje slabovidnost te kako se dijagnosticira i liječi pročitajte u članku dr. Tatjane Voskresensky-Horvat, spec. oftalmologa.
Uzrok nedovoljno razvijenog vida u djece može biti:
strabizam, ili poremećen položaj očiju,
dalekovidnost, astigmatizam ili greška u građi očne jabučice.
Što je strabizam?
Strabizam (škiljenje, bježanje oka, razrokost) označava grešku položaja očiju koje su normalno paralelne.
Paralelni položaj očiju ima veliko značenje za kvalitetan razvoj vida u djetinjstvu, a tijekom života omogućuje vidnu funkciju bez tegoba.
Strabizam dječje dobi ima veliku učestalost (oko 6%). Iako se često doživljava kao "estetska" greška, on ima veliko medicinsko i društveno značenje. Strabizam u toj ranoj dobi mogu pratiti teški poremećaji u razvoju vida iako se u pravilu radi o potpuno zdravim očima.
Vid naime nije razvijen pri rođenju nego njegov razvoj započinje gledanjem. Vidni podražaji stimuliraju razvoj vida, a on je najaktivniji u prve 2-3 godine života. To je upravo kritično razdoblje za nastanak slabovidnosti kod strabizma.
Uzroci nastanka strabizma
Uzroci strabizma su brojni, a obiteljska anamneza često je pozitivna.
Uzroci pojave strabizma su brojni, često ih je više, a ponekad su i nedovoljno poznati.
Najčešće postoje sljedeće nepravilnosti:
u građi očne jabučice (dalekovidnost i astigmatizam),
u građi ili funkciji mišića koji pokreću oko,
u razvoju refleksa u mozgu koji su važni za suradnju oba oka u procesu vida.
Strabizam se češće susreće u pojedinim obiteljima pa je određena uloga nasljeđivanja neosporna.
Kako nastaje slabovidnost?
Strabizam se javlja vrlo rano, a prate ga i dalekovidnost i astigmatizam.
Oko najčešće bježi prema nosu.
Strabizam se javlja u prvim godinama života, u vrijeme kada je razvoj vida najaktivniji. Oko bježi stalno ili samo povremeno, kod umora. Uvijek je to isto oko ili oba oka naizmjence.
Najčešće oko bježi prema nosu, a uz to postoji dalekovidnost i astigmatizam. Dalekovidno oko nema dovoljno jasnu sliku, pokušava je izoštriti naporom što dodatno tjera oko prema nosu.
Krivi položaj očiju ujedno smeta stvaranju zajedničke slike oba oka. Centar u mozgu se brani i ne koristi oko koje škilji. Ako takvo stanje dulje traje vid na tom oku zaostaje u razvoju i nastaje slabovidnost (uvijek škilji isto oko).
Dijagnoza
Dijagnozu je potrebno postaviti što ranije kako bi se što ranije započelo liječenje i spriječila pojava slabovidnosti. Valja znati da se pregled može obaviti već kada dijete ima godinu dana.
Pri dijagnozi potrebno je učiniti slijedeće:
uzeti dobru anamnezu (postoji li strabizam u obitelji, nosi li tko naočale, je li strabizam stalan ili povremen, bježi li jedno oko ili oba),
učiniti test pokrivanja i pokretljivosti,
utvrditi objektivan nalaz refrakcijske greške tj. odrediti dioptriju pomoću tzv. skijaskopije,
odrediti mjesto fiksacije strabirajućeg oka budući se tako dobiva prvi indirektni uvid u stanje vida,
ispitati oštrinu vida (oko treće godine najprije samo orijentacijski pomoću sličica, a zatim pomalo sve sigurnije pomoću posebnih kukica),
izmjeriti kut škiljenja i sposobnosti suradnje očiju (također oko treće godine).
Svi navedeni postupci daju postupno uvid u stanje vida i dubinu poremećaja. Kada se stvori dobar odnos s malim bolesnikom sva se spomenuta ispitivanja mogu bez poteškoća obavljati i na sasvim maloj djeci. Pregledi se obavljaju više puta tijekom godine te se u dobi od četiri godine dobiva točna slika funkcije vida.
Kako se liječi strabizam?
Dijete kao prvo mora nositi odgovarajuće naočale koje će ispraviti postojeću grešku refrakcije oka. One će omogućiti jasnu sliku pa tako i potaknuti razvoj vida te smanjiti kut škiljenja. Valja znati da se strabizam ne može liječiti bez nošenja naočala. Važno je da dijete uvijek gleda kroz sredinu dioptrijske leće, da mu naočale ne klize niz nosić, da ga ne žuljaju iza uha, te da ne stoje labavo i ne ispadaju pri igri i živahnijim pokretima.
Liječenje okluzijom (zatvaranje oka na naočale ili potpuno) primjenjuje se kada se želi slabovidno oko prisiliti na funkciju. U slučaju teške slabovidnosti neophodno je zatvaranje vodećeg oka na duže vrijeme, ali uz njegovu stalnu kontrolu. Uz to se preporučuje vježbanje slabovidnog oka nekoliko sati dnevno kod kuće (vježbe precrtavanja).
Postojeća greška refrakcije oka mora se ispraviti nošenjem kvalitetnih naočala.
Vježbe na aparatima - po potrebi one se nadovezuju na vježbe kod kuće. U seansama se izvodi od 10 do 14 vježbi na tzv. koordinatoru. Kada je vid slabovidnog oka toliko poboljšan može se prijeći na vježbe suradnje očiju.
Iako liječenje strabizma zvuči jednostavno, nije ga lako provesti jer traje godinama, mora slijediti razvoj vida, mora biti kontinuirano i svakodnevno, te traži velik angažman roditelja. Navedene metode liječe funkciju vida, a paralelno se ispravlja i položaj očiju. Ukoliko postoji veći otklon, odnosno velik kut škiljenja, nije dovoljno samo tzv. konzervativno liječenje, već se mora napraviti operacija.
Operacija strabizma samo je dio liječenja i sama za sebe nikad nije dovoljna. Često joj se daje preveliko značenje. Ona će poboljšati položaj očiju i estetski izgled i stvoriti bolje uvjete za razvoj vida. Nije jednostavno donijeti ispravnu odluku kada obaviti operaciju. Ona se najčešće izvodi u dobi između treće i četvrte godine, rijetko ranije, no svakako prije neko dijete krene u školu. U slučaju velikog kuta škiljenja operaciju treba napraviti već u drugoj godini.
Prevencija
Sistematski pregled vida treba učiniti u djece između 3. i 4. godine.
Važno je napomenuti da bi idealno bilo sistematski pregledavati vid između 3. i 4. godine a ne pred školu kao što je to sada slučaj. Ako se slabovidnost ustanovi oko 7. godine prekasno je za uspješno liječenje, odnosno rezultati liječenja su neusporedivo lošiji nego ako je to u dobi od 3-4 god.
Razvijene zemlje imaju razrađene programe za ispitivanje vida kod djece u dobi od 3-4 godine, i taj model bi svakako trebalo uvesti i kod nas. Kako je riječ o relativno čestoj anomaliji a poremećaji vida zahvaćaju najdragocjeniji dio pučanstva - djecu pred kojom stoji školovanje, izbor zanimanja, cijeli radni vijek - strabizam ima veliko medicinsko i društveno značenje.
San je važan činitelj normalnog tjelesnog i psihičkog razvoja u djece, uvjet zadovoljavajućih dnevnih aktivnosti, uspjeha u školi, općenito - zdravlja djeteta. Međutim, je li spavanje uvijek i odmor? Je li odgovarajuća duljina sna ujedno i jamstvo potpunog psihofizičkog oporavka?
Postoje bolesna stanja koje se najjače i uglavnom manifestiraju tijekom spavanja, a prilikom kojih dolazi do poremećaja disanja u snu i snižene opskrbe tijela kisikom. Posljednjih godina liječnici sve više dijagnosticiraju poremećaje disanja u snu koji se javljaju uslijed smanjenog protoka zraka kroz gornje dišne putove, tzv. sindrom opstrukcijske apneje u snu - SOAS.
Taj se poremećaj javlja i u djece i u odraslih, ali su im uzroci različiti. Za vrijeme takvih epizoda dolazi kratkotrajno do snižene opskrbe krvi i tkiva kisikom, smetnji sna, poremećaja rada srca, a kao dulji i kasniji efekt smanjenog disanja javljaju se umor, smetnje ponašanja, čak se može razviti visoki krvni tlak i bolest srca. Neprepoznat i neliječen SOAS, može dovesti do trajnih, pa i životno opasnih posljedica.
Procjenjuje se da se javlja u 1-3% djece predškolske i rane školske dobi.
Izmjene aktivnosti i odmora, sna i budnosti, javljaju se periodički tijekom 24 sata, u različitom trajanju, ovisno o dobi djeteta. Tako, novorođenče 20 od 24 sata provede spavajući. Taj se period postupno smanjuje, te koncem prve godine dijete spava 14-15 sati, od čega tijekom dana 2-4 sata. Dijete predškolske dobi još uvijek, osim noćnog sna od 8-10 sati, uglavnom ima potrebu za dnevnim snom u trajanju 1-2 sata, dok se od početka školske dobi spava uglavnom samo noću, u trajanju od 8-10 sati .
Tijekom sna izmjenjuju se periodi različito dubokog sna, od najdubljeg, kada sve životne funkcije, uključujući i moždanu aktivnost, bivaju svedene na najnižu razinu, mišići potpuno opušteni, do vrlo aktivne faze praćene snovima, koja se javlja nekoliko puta tijekom noći, u kratkom trajanju, uglavnom u ranim jutarnjim satima, a praćena je povišenjem svih aktivnosti i pojačanom mišićnom aktivnošću.
Unatoč različitoj dubini sna i aktivnostima disanja, kucanja srca, mišićne i moždane aktivnosti, čitavo vrijeme su sva tkiva i organi dobro opskrbljeni kisikom i sve stanične funkcije se odvijaju bez poteškoća.
Kako nastaje opstrukcijska apneja u snu
Nastanak opstruktivne apneje u snu ima nekoliko mogućih uzroka. U djece je najčešće vezan uz povećano limfatično tkivo koje se nalazi na stražnjoj stjenci nosa, te na ulazu u ždrijelo (ždrijelne i nosna tonzila).Druga stanja koja dovode do opstrukcije gornjih dišnih putova u snu su znatno rjeđa, radi se o djeci koja imaju poremećaje u građi lica i nosne šupljine (npr. kod sindroma Down, male donje čeljusti itd.).
Smetnje u svim slučajevima nastaju zbog nemogućnosti održavanja gornjih dišnih putova otvorenim za vrijeme spavanja, uslijed male veličine, sniženog tonusa mišića i poremećaja koordinacije disanja. Razvija se "začarani krug" u kojem dubok san dovodi do djelomičnog ili potpunog zatvaranja dišnog puta, prestanka ili značajno smanjene struje zraka, te snižene opskrbe kisikom za kraće vrijeme. To za posljedicu ima promjene tlakova plinova u krvi, koje uzrokuju "uzbunu" - aktivira se pojačano disanje, buđenje iz sna ili prijelaz u stanje plitkog sna, kada se pojačava tonus mišića, otvaraju se dišni putovi, te se uspostavlja normalna cirkulacija zraka i izmjena plinova.
Uspavljivanjem se krug ponovno aktivira. Epizode opstrukcijske apneje javljaju se najčešće u ranim jutarnjim satima. Za razliku od odraslih, kod kojih je SOAS često povezan s debljinom i povišenim krvnim tlakom, u djece je najčešća normalna tjelesna težina, premda se u izrazito debele djece vjerojatnost javljanja opstrukcije u snu znatno povećava.
Simptomi
U djece koja imaju problem opstrukcijske apneje u snu najčešće se javlja hrkanje, više manje trajno disanje na usta te izrazit nemir u spavanju s čestim buđenjem ili bez njega. Djeca sa SOAS-om imaju značajno više fenomena u snu , kao što su hodanje ili govor, noćne more, sjedenje u krevetu. Danju djeca nemaju posebne poremećaje disanja, a smetnje koje se primjećuju su dnevna pospanost u nešto starije djece (npr. dijete zaspi pred televizorom tijekom poslije podneva), ili, u male djece, umor koji se može očitovati hiperaktivnošću, agresijom, impulzivnim ponašanjem, ispadima.
U starije djece se primjećuje slabija koncentracija tijekom dnevnih aktivnosti i lošiji uspjeh u školi. Dugotrajno prisutne smetnje mogu dovesti do opterećenja srca i promjena na krvnim žilama pluća pa i zaostatka u tjelesnom rastu.
Kako dijagnosticirati SOAS?
Postavljanje dijagnoze SOAS-a nije sasvim jednostavno, stoga što nedostaju simptomi u budnom stanju, što se često niti ne zna hrče li dijete tijekom spavanja, tim više što je za opstrukcijsku apneju tipično da se javlja u zadnjoj trećini noći, a hrkanje niti ne mora biti izrazito. Osim toga, samo manjina djece koja hrču ima značajne smetnje koje su odraz opstrukcijske apneje.
U visokospecijaliziranim laboratorijima za proučavanje sna provode se pretrage koje uključuju praćenje moždane aktivnosti, krvni tlak, puls i zasićenost krvi kisikom, uz popratno hrkanje i smetnje prolaska zraka gornjim dišnim putovima. U Hrvatskoj za sada ne postoji niti jedan takav laboratorij koji bi provodio dijagnostiku poremećaja disanja u snu u djece, ali je na bolničkom odjelu moguće provesti dijagnostiku u nešto jednostavnijem obliku. Za to je potreban boravak u bolnici tijekom jedne ili dvije noći.
Liječenje
Najuspješnije i najjednostavnije liječenje SOAS-a predstavlja operativno odstranjenje adenoidnih vegetacija i ždrijelnih tonzila, tzv. krajnika (tonziloadenotomija), koji ujedno predstavljaju najčešći uzrok poremećaja. Nakon toga u većine djece potpuno nestaju svi simptomi. U slučaju da tonziloadenotomija ne daje odgovarajući rezultat započinje se davanjem kisika tijekom noći preko nosnih nastavaka, što također daje vrlo dobre rezultate u neke djece, no ta je terapija prvenstveno korisna u odraslih, pretilih bolesnika.
Zaključak
Noćni simptomi koji upućuju na poremećaj disanja tijekom spavanja, kao što su npr. hrkanje, noćno buđenje, govor, hodanje u snu, te nemiran san, odnosno smetnje tijekom budnog stanja kao umor, bezvoljnost, smetnje ponašanja i koncentracije mogu imati više različitih uzroka, te svakako zahtijevaju konzultaciju pedijatra pulmologa.
Sindrom opstruktivne apneje u snu je samo jedan od mogućih uzroka. U okvirima dostupnosti preporučuje se dijagnostički postupak za isključenje ili dokaz opstruktivne apneje u snu, uz ostalu obradu koja isključuje neke druge uzroke (npr. astmu). Većini od uzroka može se uspješno pomoći.
Pri prvoj posjeti pedijatrijskom savjetovalištu nezaobilazan je pregled kukova u novorođene djece i male dojenčadi. Upravo u toj dobi javlja se jedan od tri najčešća poremećaja zgloba kuka koji se javljaju u djece. Pri ranoj dijagnozi razvojne displazije kuka i pravovremeno započete terapije, poremećaj se korigira bez posljedica.
Zašto je važan pregled kukova
Kako se dijagnosticira poremećaj
Kada učiniti ultrazvuk kukova
Liječenje
Zašto je važan pregled kukova
Korekciju treba učiniti na vrijeme da se omogući normalan razvoj kuka.
U razvojnoj displaziji kuka radi se o nedovoljno razvijenoj zglobnoj čašici i promjeni položaja zglobne glavice, koja se djelomično ili potpuno nalazi izvan čašice. U slučaju da taj nepravilni položaj ostane, poremećena je funkcija kuka, a vremenom dolazi i do propadanja zglobne glavice zbog poremećene opskrbe krvlju. Korekcija, tj. uglavljivanje zglobne glavice u čašicu je moguće posebnim protezama, a ako se učini na vrijeme, razvoj zgloba je posve normalan. Potpuna dislokacija (iščašenje) javlja se učestalošću od 1,5 na 1000 novorođenčadi, a djelomična učestalošću od 9 na 1000 novorođenčadi.
Kako se dijagnosticira poremećaj
Dijagnostički ultrazvuk treba učiniti nakon 3. tjedna života
Samo kliničkim pregledom, kojeg čini pedijatar u savjetovalištu, moguće je otkriti potpunu dislokaciju kuka. Posebnim zahvatima pokušava se istisnuti glavica iz čašice (Bartolowljev test) ili uglaviti u nju (Ortolanijev test). Pozitivan Ortolanijev test je potpuno pouzdan znak iščašenog zgloba. Sumnja na iščašenje se postavlja ako pri pregledu djeteta koje leži na leđima na potpuno ravnoj podlozi i pri potisnutoj zdjelici na podlogu, pri savijanju spojenih nožica u kuku za 90 stupnjeva, jedna nožica imponira kraća ili su brazde na stražnoj strani natkoljenice nesimetrične. U tom slučaju je potrebno učiniti ultrazvuk kukova koji će potpuno pouzdano otkriti ili isključiti displaziju. U prva 2-3 tjedna života zglobne su ovojnice labave, te se velik dio nestabilnih kukova uslijed učvršćivanja zglobnih ovojnica i rasta zglobne čašice nakon tog vremena stabilizira, stoga je dijagnostički ultrazvuk potrebno učiniti nakon 3. tjedna života.
Ortolanijev test
Kada učiniti ultrazvuk kukova
Najbolje vrijeme za ultrazvučni pregled je između 1. i 2. mjeseca života.
Ultrazvuk kukova je vrlo elegantna i jednostavna pretraga koja pouzdano otkriva radi li se o iščašenju i određuje se stupanj iščašenja kuka. Potrebno ga je učiniti djeci kod koje se kliničkim pregledom postavi sumnja na iščašenje, a također i djeci koja imaju bilo koji od slijedećih činitelja rizika:
- razvojni poremećaj kuka u obitelji,
- položaj djeteta u maternici zatkom ili porođaj na zadak,
- postojanje deformacije vrata (krivi vrat) ili stopala,
- prvorođeno žensko dijete,
- blizanačka trudnoća,
- manjak plodne vode u trudnoći,
- nedonešenost.
Liječenje
Kod djeteta kod kojeg je kliničkim i/ili ultrazvučnim pregledom ustanovljeno da se radi o potpunom iščašenju kuka ili o djelomičnom iščašenju (subluksaciji) nakon 3. tjedna života, potrebno je započeti ortopedsko liječenje. Ono se provodi posebnim ortopedskim pomagalom, tzv. Pavlikovim remenčićima (iako postoje i druge vrste sličnih proteza, Pavlikovi remenčići su zbog praktičnosti najšire prihvaćeni). Kukovi se fiksiraju u raširenom položaju nožica, nose se bez prekida 6-8 tjedana u slučaju djelomičnog iščašenja, odnosno 10-12 tjedana u slučaju potpunog iščašenja. Svaka 2 tjedna se otpuštaju i prilagođavaju rastu djeteta, a kontrole pravilnog položaja kuka vrše se ultrazvukom. U nekim slučajevima je primjena Pavlikovih remenčića kontraindicirana: dojenče starije od 8 mjeseci, nemogućnost uglavljivanja zglobne glavice ili nestabilnost te nepouzdanost roditelja.
Primjena tzv. širokog povijanja, koje se preporuča u prvim tjednima dok se zglobovi kuka fiziološki ne učvrste, nikako nije dovoljna u slučajevima spomenutih poremećaja djelomičnog ili potpunog iščašenja.
Pri ranoj dijagnozi i pravovremeno započetoj terapiji, poremećaj se korigira bez posljedica. Terapija započeta nakon navršene 1. godine nikada ne rezultira posve normalnom funkcijom i položajem zgloba. Što je dob djeteta viša, manja je mogućnost neoperativnog, tzv. konzervativnog liječenja. Nakon 3. godine svaka korekcija zgloba zahtijeva operaciju.
Ljudi su fascinirani pojavom blizanaca. Čini se vrlo misterioznim da jedna trudnoća može rezultirati rođenjem više od jednog djeteta. Posljednih su godina blizanačke trudnoće u porastu, a jedan od glavnih razloga toga porasta je sve raširenije korištenje lijekova za plodnost.
Kako nastaju?
Blizanci se mogu pojaviti na dva načina. U jednoj trećini slučajeva oplođeno je samo jedno jajašce koje se kasnije razvija u dvije odvojene stanice, a svaka stanica raste u pojedinačni fetus što rezultira jednojajčanim blizancima. U ostale dvije trećine slučajeva kod ovulacije dolazi do otpuštanja dva jajašca koja oplođuju dva različita spermija i tako nastanu neidentični blizanci.
Neidentični blizanci (dvojajčani ili dizigotni) nisu ništa drugačiji od bilo koje druge braće ili sestara. Ti su blizanci začeti u isto vrijeme ili odmah jedno za drugim unutar jednog menstrualnog ciklusa, tako da teoretski neidentični blizanci mogu imati i različite očeve. Neidentični blizanci dijele, u prosjeku, samo pola svojih gena, tako da mogu biti jako slični jedni drugima ili pak sasvim različiti.
Ne postoji isključivi razlog zašto dolazi do ovakvog tipa blizanačke trudnoće, ali postoji nekoliko faktora koji se s tim povezuju:
Rasna pripadnost – blizanci su vrlo uobičajeni među Nigerijcima, a vrlo rijetki među Japancima
Obiteljska povijest s majčine strane – očev doprinos je manje vjerojatan
Dob – žene u kasnim tridesetima puno češće imaju blizance
Ako već imate djecu – vjerojatnost se povećava s brojem djece koju već imate
Identični blizanci (jednojajčani ili monozigotni) se pojavljuju kada se iz nepoznatog razloga oplođeno jajašce podijeli tijekom prvih 14 dana, a svaki blizanac dobije istu genetičku "sliku". U posljednje je vrijeme primijećeno kako se identični blizanci rađaju nakon što je majka primala lijekove koji potiču ovulaciju – taj tretman daje veću vjerojatnost da će se vanjski sloj jajašca podijeliti.
Sijamski blizanci su identični blizanci kod kojih nije došlo do potpune podjele tijekom ranog fetalnog razvoja, tako da mogu dijeliti dijelove tijela ili organe. Sijamski blizanci pojavljuju se izuzetno rijetko, jednom u 200 tisuća rođenja i najčešće se pojavljuju u Indiji i Africi. Točan uzrok nastanka ovakih blizanaca nije poznat, ali se pretpostavlja da do razdvajanja zigote dolazi tek nakon 13 dana od začeća.
Hoće li biti identični?
Možda ćete morati čekati do rođenja ili čak da vaši blizanci navrše jednu godinu da biste otkrili jesu li jednojajčani. Najjednostavniji pokazatelj jesu li identični je i najočitiji – ako su različitoga spola sigurno nisu jednojajčani. Ako saznate da nosite blizance prije 12 tjedna (kasniji nalaz je nepouzdan), zamolite ginekologa da provjeri posteljicu. Jedna placenta upućuje isključivo na jednojajčane blizance. Dvije posteljice su nepouzdane – mogu biti i jednojajčani i dvojajčani.
Nakon rođenja djece, odgovor može dati posteljica. Ako je jedna posteljica, djeca su identični blizanci, ali dvije povezane ili odvojene posteljice opet mogu znači i jedno i drugo. Nakon rođenja može se uzeti krv iz pupkovina i analizirati se krvna grupa, enzimi ili najpouzadnije DNA. Međutim, te pretrage nisu dostupne svugdje i morali biste ih plaćati.
Napokon, kada vaši blizanci istog spola budu odrastali prilično siguran pokazatelji bit će boja kose i očiju, oblik ušiju i vrijeme kada im izbijaju zubi.
Blizanačka trudnoća
Prvi znakovi da nosite dva djeteta (ili više) može biti oštrina trudničke mučnine i brzina kojom se povećava vaš trbuh. Prvi pouzdani znak je ultrazvuk, obično moguć krajem drugog mjeseca.
Tijelo će vam se mijenjati kao i svim ostalim trudnicama, ali možete očekivati da će vam neke trudničke neugodnosti biti izraženije i da ćete imati veće potrebe zbog dvije bebe koje se razvijaju. Nema potrebe jesti za troje, čak ni za dvoje, ali morate paziti na zdravu prehranu s 50 do 100 posto više proteina, kalcija, željeza, folne kiseline i vitamina B12.
Bez obzira kakav je intenzitet vaših aktivnosti, odmor je vrlo bitan. Lagano vježbanje poput plivanja ili šetnji može biti vrlo korisno. Pušenje smanjuje dotok kisika do djece i povećava i onako vrlo visok rizik od preranog poroda i niske porođajne težine.
Posljednja tri mjeseca blizanačke trudnoće su posebno zamorna pa bi bilo dobro prestati raditi oko 29. tjedna. Obzirom da blizanačke trudnoće prosječno traju oko 37 tjedana, bilo bi dobro da ranije upišete trudničke tečajeve, kako bi ih uspjeli i završiti.
Komplikacije kod blizanačke trudnoće
Mnogi uobičajeni trudnički problemi pojave se ranije u puno jačem obliku. Mučnine mogu biti puno izraženije zbog povišene koncentracije hormona. Žgaravica, probavne smetnje i potreba za učestalim mokrenjem postaju puno izraženiji proporcionalno rastu maternice koja pritišće ostale organe. Bol u leđima je uobičajena zbog dodatne težine kombinirane s opuštajućim efektima ligamenata trudničkih hormona. Također je vjerojatnije da će se pojaviti problemi sa spavanjem, popucane kapilare i proširene vene.
Moguće su i mnogo ozbiljnije komplikacije u trudnoći. Pobačaj je češći, prema nekim istraživanjima, a i vaginalno krvarenje, djelomično i zato što obje placente leže nisko u maternici.
Sada je poznato da u nekim slučajevima jedan od blizanaca umre u maternici u ranim tjednima trudnoće, ostavljajući iza sebe jednog zdravog "borca". Ultrazvuk između četvrtog i šestog tjedna pokazuje dvije amnijske vrećice, ali od 12 tjedna jedna od vrećica se apsorbira nazad u tijelo.
Do približno 28 tjedna, blizanački razvoj je obično normalan. Ali nakon toga neke bebe ne rastu dovoljno brzo koliko bi trebale. Unutarmaternična razvojna retardacija obično se vrlo pažljivo prati pomoću ultrazvuka.
Kod nekih blizanačkih trudnoća, previše plodne vode može majci život učiniti prilično neugodnim. Razina plodne vode može se smanjiti pomoću amniocenteze, ali to bi moglo izazvati prerani porođaj ili obavezno mirovanje.
Visoki krvni tlak u trudnoći i preeklamsija također su češći u blizanačkim trudnoćama, i mogu značiti da će se bebe morati poroditi ranije.
Prerani porođaj najčešći je rizik blizanačke trudnoće, vjerojatno uzrokovan prevelikim rastezanjem maternice. Četiri od deset blizanačkih trudnoća (češće s identičnim blizancima) završe porođajem prije 37. tjedna.
Porođaj blizanaca
Ako nosite blizance, vrlo je vjerojatno da ćete imati raniji porođaj, i to prosječno oko 37. tjedna. Blizanci su osjetljiviji nakon rođenja, uglavnom zbog preranog rođenja i težine – prosječno 2,5 kg, što je za cijeli kilogram manje od prosječne porođajne težine jedne muške bebe. U prilog tome ide i podatak da čak 40 posto djece iz blizanačkih trudnoća zahtijeva i posebnu njegu nakon rođenja.
Uglavnom, porođaj neće biti duplo dulji ili teži –u stvari, manja veličina bebica čak ga i olakšava. Kada se porođajni kanal jednom rastegne, drugo dijete rodi se vrlo brzo nakon prvog.
Ako su obje bebice okrenute glavom prema dolje, moguć je normalan vaginalni porod, pa čak i kada je drugi blizanac u stavu zatkom, postoji mogućnost da se okrene i rodi glavicom prema dolje. Međutim, ako je prvi blizanac u stavu zatkom, vrlo vjerojatno će biti potreban porođaj carskim rezom. Zapravo, više od polovine blizanaca rođeno je carskim rezom i neke klinike uvijek prakticiraju porođaj blizanaca u operacionoj sali.
Hranjenje blizanaca
Što god odlučili o hranjenju blizanaca, pripremite se na izdvajanje puno vremena! Donijeti odluku hoćete li ih dojiti ili hraniti formulom nije baš jednostavno i vrlo je važno da ne osjećate nikakav pritisak. U prvim danima, možda ćete morati kombinirati dojenje s formulom, kao što ćete možda morati i stvarati zalihe vašeg, izdojenog mlijeka.
Dojenje
Da, možete dojiti blizance – ako su bebe u mogućnosti jesti uvijek koliko žele proizvest ćete dovoljno mlijeka za obje. Osim toga što je vaše mlijeko zdravije i jeftinije, možete naučiti i hraniti ih istovremeno pa ćete uspjeti uštedjeti i na vremenu. Kako god bilo, dojenje blizanaca vrlo je zahtjevan posao i možda će proći tjedni prije nego naučite izvesti to kako treba. U početku ćete možda imati problema s bolnim bradavicama, boli u križima i premorenošću. Također ćete trebati i jesti malo više – oko 450 do 600 kalorija po djetetu dnevno.
Stavljanje djece na dojku u prvih sat vremena nakon rođenja može pomoći u privikavanju na dojenje, ali to nije i presudan faktor. Podrška medicinskog osoblja ili nekoga s iskustvom može vam biti od velike pomoći.
Kada jednom dođete kući, trebat će vam rutina, jer bi vam se inače dani mogli pretvoriti u jedan, produženi obrok. U početku, majkama je lakše hraniti svaku bebu posebno, ali istovremeno hranjenje može vam itekako uštedjeti vrijeme. Neke majke čuvaju određenu dojku za određenu bebu ili svaki novi obrok nude drugu dojku. Stariji blizanci često sami odluče koja im je dojka draža.
Hranjenje na bočicu
Vjerojatno najveći argument za hranjenje na bočicu je taj da vam uvijek netko drugi može pomoći. Također možete točno znati koliko je dijete pojelo. Možete hraniti dvije bebe istovremeno, ali to baš i nije najlakši posao, pa ćete s vremenom to vjerojatno ipak činiti odvojeno. Da bi barem malo uštedjeli na vremenu, pripremite formulu u bočice za sljedeća 24 sata i čuvajte je u frižideru.
Počinje kada osjetite prave trudove koji u početku ne moraju biti ni u pravilnim vremenskim razmacima niti jednakog intenziteta. Sada je važno pokazati vještinu mjerenja trudova. Ovo je razdoblje koje obično traje najduže, kod prvorotkinja čak 12 i više sati. Kontrakcije, koje će u početku biti slabe, krajem ovog razdoblja bit će jače, pravilnije i u kraćim vremenskim razmacima. Čim se trudovi počnu redovito pojavljivati u kratkim razmacima, počnite se pripremati za odlazak u bolnicu. Ako nije u pitanju krvarenje ili pucanje vodenjaka, nemojte žuriti! Dijete se neće roditi brzinom svjetlosti, kako to obično biva u filmovima. Pokušajte se i najesti, jer ako porod potraje, mogli biste ostati gladni. Potkraj ovog razdoblja ući ćete u nešto što se zove prijelazno doba. Taj je period kratak (oko sat vremena), ali bolan dio poroda. Riječ je o tome da se dijete počinje spuštati prema porođajnom kanalu, pa ćete vjerojatno osjećati želju za tiskanjem iako nećete biti dovoljno otvoreni. Tehnike disanja koje se mogu naučiti na tečajevima pomoći će vam da kontrolirate taj nagon. Do kraja ovog doba bit ćete potpuno otvoreni i spremni za porođaj.
Drugo doba
Ovo je zabavni dio! Ovu fazu započinjete potpuno otvoreni! Kada počnete istiskivati dijete u ovaj svijet, znači da ste u drugom porođajnom dobu! Neke žene osjećaju pravo olakšanje kada krene tiskanje jer se osjećaju kao da konačno stvarno sudjeluju u porođaju. Tiskanje može potrajati nešto više od pola sata, ali ponekad i 2 sata. Kada babica ugleda glavicu vaše bebe, reći će vam da počnete tiskati. Nakon glavice, tijelo bebe će izići vrlo brzo. Možda će vam napraviti epiziotomiju, odnosno kratak rez između vagine i anusa. Kraj ovoga doba bit će označen rođenjem vaše bebe!
Treće doba
Pravo olakšanje za većinu žena. U rukama držite svoju bebu! Međutim, nemojte zaboraviti na posteljicu! Oslobađanje posteljice traje obično manje od pola sata. Možda će vam reći da lagano tiskate dok ona ne iziđe ili će vam dati injekciju koja će cijeli proces ubrzati. Dojenje bebe odmah nakon porođaja može ubrzati treće doba i smanjiti ili spriječiti eventualna krvarenja.
Roditelji djece s neurodermitisom često ih pokušavaju zaštititi od socijalnih kontakata, no znanstvenici smatraju kako takvoj djeci ne treba posebna zaštita ili izolacija od vršnjaka.
Roditelji strahuju da bi stres i strahovi što ih njihova djeca doživljavaju u školi ili u drugim situacijama povezanim sa socijalnim kontaktom mogli pojačati njihovu potrebu za impulzivnim grebanjem po oštećenim dijelovima kože.
Činjenica je da stres može utjecati na potrebu djeteta za češanjem, no među osobama oboljelim od neurodemitisa cijeli je niz stvari koje izazivaju stres i drugih koje se mogu sagledati pozitivno.
Znanstvenici smatraju da je odvraćanje pažnje puno bolji način da se djeca zaštite u trenucima kad su oštećenja na koži snažno izražena, od, primjerice, nastojanja da se djeca 'poštede' situacija što ih roditelji smatraju stresnima.
Zbog izgleda i stanja kože, vršnjaci često zadirkuju djecu s neurodermitisom ili ih isključuju iz igre i druženja. Bernhard Egger, berlinski dermatolog smatra da s djecom treba otvoreno razgovarati o njihovoj bolesti kako bi se spriječile situacije u kojima se djeca sama povlače i izbjegavaju druženje ili igru s vršnjacima.
Kod djece je, smatra dr. Egger, prisutan neutemeljen strah od toga da će ih njihovi vršnjaci izbjegavati zbog njihova izgleda, što često rezultira, upravo onim što se želi izbjeći, stresnom situacijom te potrebom da se počnu grebati po oštećenim dijelovima kože.
Neurodermitis ili atopijski dermatitis je čest oblik upale kože koji se obično javlja u osoba sklonih alergijama, a pogađa 10-20 posto djece širom svijeta. Dugotrajna je bolest čiji simptomi se nakon smirivanja često ponovno javljaju. Uobičajeni su simptomi svrbež i suhi ljuskavi osip na koži koji može prijeći u male mjehure, kraste ili zadebljanja kože.
Nekoliko sati nakon što je zaspalo, vidite svoje dijete kako šeta hodnikom, izgleda omamljeno izbunjeno. Ako imate dijete koje hoda u snu, niste jedini. Može biti uznemirujuće, ali mjesečarenje je učestalo u djece, većina ih mjesečari samo povremeno i to nestaje s ulaskom u adolescentsku dob. Ipak, postoji nekoliko jednostavnih koraka koji mogu osigurati sigurno mjesečarstvo.
Što je mjesečarenje?
Usprkos imenu, hodanje u snu (također poznato kao i somnabulizam) zapravo je više od samog hodanja. Mjesečarenje obuhvaća čitav niz aktivnosti od bezazlenih, (sjedenje), do potencijalno opasnih, (izlaženje izvan kuće), pa do onih neprijatnih, (djeca ponekad otvore vrata ormara i pomokre se). Bez obzira na to što dijete radi tijekom epizoda mjesečarenja, malo je vjerojatno da će se sjećati da je to ikada radilo!
Tijekom spavanja ljudski mozak prolazi kroz pet faza sna: 1, 2, 3, 4 i REM (rapid eye movement). Sve te faze skupa čine jedan ciklus spavanja. Jedan kompletan ciklus traje od 90 do 100 minuta. Osoba tijekom prosječnog noćnog spavanja prolazi kroz 4 do 5 ciklusa.
Iako je moguće da se dogodi i u fazama laganog sna, mjesečarenje se obično događa u dubljem snu, u fazama 3 i 4. Tijekom tih faza teže je probuditi osobu iz sna te se osoba, i kad se probudi, nekoliko minuta osjeća pospano i dezorijentirano.
Djeca najčešće hodaju u snu sat ili dva nakon što zaspe te mogu hodati uokolo 5 do 20 minuta.
Što je uzrok mjesečarenju?
Mjesečarenje je mnogo učestalije kod djece nego kod odraslih i obično prestaje kod adolescenata. Moguće je i da je nasljedno, tako da ukoliko ste vi ili vaš partner hodali u snu, postoji mogućnost da će hodati i vaše dijete. Ostali čimbenici koji mogu dovesti do mjesečarenja su:
nesanica ili umor,
prekinuti san,
bolest ili vrućica,
neki lijekovi,
stres (mjesečarenje je rijetko uzrokovano i emocionalnim ili psihološkim problemom).
Simptomi vezani uz mjesečarenje
Naravno, najvidljiviji znak je ustajanje iz kreveta i hodanje u snu. Međutim, mladi mjesečari ponekad i:
pričaju u snu,
teško ih je probuditi,
izgledaju omamljeno,
nespretni su,
ne odgovaraju kada im se obrati,
sjede u krevetu i ponavljaju određene radnje, kao na primjer trljaju oči ili se igraju pidžamom.
Oči mjesečara su otvorene, ali oni ne vide na isti način kao i kad su budni te često misle da su u drugoj prostoriji kuće ili na nekom drugom mjestu.
Ponekad se uz mjesečarenje mogu javiti i sljedeća stanja:
apnea kod spavanja (kratke pauze u disanju tijekom spavanja),
mokrenje u krevet (enuresis),
noćne more.
Je li mjesečarenje štetno?
Većina mjesečara ne mjesečari prečesto tako da to i ne predstavlja neki ozbiljan problem. Međutim, epizode mjesečarenja mogu postati opasne ukoliko postanu učestale ili intenzivne. Zašto? Zato što dijete koje mjesečari nije budno i možda neće biti svjesno toga što radi, kao što je na primjer silaženje stepenicama ili otvaranje prozora.
Mjesečarenje nije znak da postoji nekakav emocionalni ili psihološki problem s djetetom. Ono ne izaziva nikakvu emocionalnu štetu. Mjesečari se uglavnom sami vraćaju u krevet i vjerojatno se ni neće sjećati svog noćnog izleta.
Što možete učiniti za sigurnost djeteta?
Iako mjesečarenje nije opasno samo po sebi, važno je poduzeti neke sigurnosne mjere kako bi se uklonila opasnost da dijete padne, udari u nešto, izađe kroz ulazna vrata ili krene u vožnju (ukoliko se radi o adolescentu).
Ove jednostavne upute mogu pomoći:
Ne budite dijete jer bi ga to moglo prestrašiti. Umjesto toga, nježno ga odvedite natrag u krevet.
Zaključajte prozore i vrata, ne samo u dječjoj spavaonici već u čitavom domu, u slučaju da vaš mladi mjesečar odluči krenuti u šetnju. Razmislite o posebnim bravama ili bravama posebno dizajniranim za sigurnost djece. Ukoliko se radi o djeci dovoljno staroj za vožnju, držite ključeve od auta na sigurnom.
Kako biste spriječili padove, ne dozvolite da dijete spava na krevetu na kat.
Uklonite oštre ili lomljive predmete iz blizine djetetova kreveta.
Opasne predmete držite izvan dohvata.
Uklonite prepreke iz dječje sobe i iz stana kako biste spriječili spoticanje. Obavezno uklonite nered sa poda (u dječjoj sobi ili igraonici).
Postavite sigurnosna vrata izvan sobe djeteta i/ili na vrhu bilo kakvih stepenica.
Što još možete učiniti kako biste pomogli djetetu?
Ukoliko mjesečarenje nije jako učestalo i vaše dijete ne dolazi u opasne situacije tijekom epizoda mjesečarstva, nema razloga za nekim posebnim tretmanom. Međutim, ukoliko je često ili se nastavilo i kod mladog adolescenta, posavjetujte se o tome s djetetovim liječnikom.
Za djecu koja često hodaju u snu, liječnik će preporučiti terapiju zvanu buđenje po rasporedu. To dovoljno prekida cikluse sna kako bi se prekinulo mjesečarenje. U rijetkim slučajevima liječnik će propisati lijek kao pomoć za djetetov san.
Još neki naputci koji mogu pomoći da se smanji učestalost hodanja u snu:
Neka se dijete odmori prije spavanja slušajući laganu glazbu za opuštanje.
Ustanovite redovit raspored dnevnog i noćnog spavanja te ga se pridržavajte kao i vremena za odlazak na spavanje i vremena buđenja.
Neka dijete ranije ide na spavanje. To može smanjiti premorenost.
Ne dajte djetetu navečer da pije previše te se uvjerite da prije odlaska na spavanje obavi nuždu. (Pun mjehur može potaknuti mjesečarstvo.)
Izbjegavajte kofein prije odlaska na spavanje.
Osigurajte da je dječja spavaonica tiha, ugodna i dobra za spavanje. Buku svedite na minimum dok vaše dijete pokušava zaspati (kod noćnog i dnevnog spavanja).
Sljedeći put kad vaše dijete krene u šetnju usred noći, ne paničarite. Jednostavno odvedite dijete natrag u sigurnost i udobnost njegova kreveta. Nakon toga se ujutro oboje možete dobro nasmijati toj zgodi.
Briga o zdravlju tijekom trudnoće od posebne je važnosti. Dobivat ćete savjete sa svih strana – od liječnika, članova obitelji, prijatelja, suradnika, pa čak i stranaca – o tome što biste trebali raditi. Ali očuvanje zdravlja na kraju ipak ovisi samo o vama. Zato pročitajte što je tijekom trudnoće najvažnije kako biste sačuvali svoje i bebino zdravlje.
Prehrana
Sada kada jedete za dvoje, ili više, nije vrijeme za smanjivanje unosa hrane ili dijetu. Pokušajte postići izbalansiranu prehranu koja mora sadržavati voće, povrće i integralni kruh. Pokušajte se hraniti kao što se savjetuje u poznatoj prehrambenoj piramidi. Trudnice trebaju dodatne količine kalcija, pa bi trebale konzumirati više mlijeka ili soka od svježih naranči, brokule, sardine ili neke druge namirnice bogate kalcijem.
Ne zaboravite piti puno tekućine, naročito vode. Krvni se volumen tijekom trudnoće drastično povećava. Osam čaša vode dnevno može spriječiti uobičajene probleme kao što su dehidracija ili zatvor.
Folna kiselina
Ženama koje namjeravaju zatrudnjeti preporuča se uzimanje prenatalnih vitamina koji sadrže i folnu kiselinu. Struktura neuralne tube formira se u vrlo ranom stadiju trudnoće, pa bi žene trebale uzimati folnu kiselinu i prije trudnoće, kako bi se pospiješilo pravilno formiranje.
Obično se savjetuje uzimanje folne kiseline mjesec dana prije začeća i tijekom prva tri mjeseca trudnoće, kako bi se smanjio rizik od razvoja defekta neuralne tube (razvojni defekt mozga ili leđne moždine). Najuobičajeniji takav defekt je spina bifina, kada se bebina kralježnica ne razvija pravilno.
Preporučene količine folne kiseline su od 0,4 do 0,8 miligrama dnevno. Većina multivitaminskih preparata sadrži folnu kiselinu, ali ne uvijek i količinu dostatnu za trudnoću. Zato provjerite sadržaj prije nego što ih kupite ili kupite one preparate koji su namijenjeni trudnicama.
Vježbanje
Pokazalo se kako je vježbanje tijekom trudnoće vrlo korisno. Lagane vježbe umjerenog intenziteta idealne su za trudnoću. Stručnjaci plivanje i hodanje navode kao najbolje. Joga je još jedan dobar izbor. Sportove poput aerobika, kontaktnih sportova i onih koji mogu uzrokovati padove trebalo bi izbjegavati.
Tijekom vježbanja radite česte pauze i ne zaboravite piti puno vode. Vodite se zdravim razumom – ako počnete teško disati ili osjećati nelagodu, usporite ili prestanite s vježbanjem. Ako imate bilo kakvih pitanja u vezi s vježbanjem, najbolje bi bilo da se posavjetujete sa svojim ginekologom koji će vam dati točne upute.
Kegel vježbe
Kegel vježbe pomažu pri učvršćivanju i pripremanju zdjeličnog pojasa za porođaj. Te vježbe također pomažu u oporavku nakon porođaja. Najlakši način na koji možete naučiti kako stezati i opuštati mišiće je da oponašate zaustavljanje i otpuštanje mokraće. Kada jednom identificirate mišićnu skupinu, te vježbe možete raditi u bilo koje vrijeme, dok ležite ili sjedite.
Spavanje
Odmarajte se što više možete, jer ćete se, vjerojatno, lakše umarati. Kako će trbuh rasti, sve teže ćete pronalaziti ugodni položaj za spavanje. Pokušajte spavati na lijevom boku što češće možete. Tako ne pritišćete velike vene što poboljšava protok krvi do placante, a time i do bebe.
Kako biste pronašli što ugodniji položaj, pokušajte jastuke staviti između nogu, iza leđa i ispod trbuha.
Prenatalna njega
Očuvanje zdravlja vaše bebe leži u redovitim prenatalnim kontrolama. Vaš će ginekolog provjeravati vašu težinu, krvni tlak i urin te će pratiti bebin razvoj. UZV i drugi testovi provodit će se tijekom svih 9 mjeseci.
Što trebate izbjegavati
Alkohol
Puno se žena pita koliko povremena konzumacija piva ili vina može štetiti djetetu. Najsigurnije je da uopće ne konzumirate alkohol. Još nitko nije odredio "sigurnu" količinu. Ipak, kao roditelji ionako imamo previše briga. Kasnije možemo samo nagađati je li alkohol tijekom trudnoće utjecao na zdravstvene poteškoće kod dijeta, ali to jednostavno toga nije vrijedno.
Pušenje
Pušenje je još jedan od problema koji spada u kategoriju "bolje spriječiti nego liječiti". Dakle, pušenje bi bilo najbolje izbjegavati. Onim trudnicama koje baš nikako ne mogu prestati pušiti, ne preporučuje se više od 5 cigareta dnevno, za tu količinu još ne postoje znanstveni dokazi o štetnosti.
Novo ispitivanje pokazalo je da se jedna od triju mama srami nekih elemenata svoje trudnoće.
Istraživanje koje je provela jedna britanska zaklada koja se skrbi o novorođenčadi pokazalo je da 15% žena osjeća kako ni s kim ne može raspravljati o neugodnim iskustvima koje nosi trudnoća, zbog čega će zaklada pokrenuti novu kampanju kojoj će glavni cilj biti potaknuti majke da ne osjećaju neugodu kada s nekim drugim razgovaraju o svojoj trudnoći.
U anketi su sudjelovale 1 303 mame i buduće mame koje su pitane o iskustvima u trudnoći, te se otkrilo da je 42% ispitanica iskusilo gubitak pamćenja, 41% razvilo je slabost mjehura, a 40% imalo je promjenjivo ponašanje.
Jedna od triju majki iskusila je konstipaciju, četvrtina ih se žalila na izmjenično curenje iz dojki, a jedna od sedam žalila se zbog prekomjernog znojenja.
Primalja koja radi u spomenutoj zakladi komentirala je: „Trudnoća je jedna od najvećih promjena kroz koju tijelo prolazi, te sa sobom donosi mnoštvo novih, a ponekad i neočekivanih iskustava.“
Istaknula je da unatoč tome što je većina tih promjena bezazlena, žene trebaju pozornost posvetiti svojemu tijelu jer bi mogle propustiti neki važni rani znak koji bi mogao upozoravati da nešto nije u redu.
Na kraju je savjetovala: „Promjene kao što su svrbež, krvarenje ili bol ne bi se trebale ignorirati, i uvijek kada ste zbog nečeg zabrinuti trebali biste posjetiti liječnika. Nijedno pitanje nije bezvezno kada se radi o trudnoći.“
Dojenje zahtijeva vještinu koja se, kao i svaka vještina, najbolje stiče iskustvom. Zato, nemojte se obeshrabriti s prvim problemom na koji naiđete. Sve se to može riješiti bez potrebe za prekidom dojenja.
Evo i nekih najčešćih problema s kojima se susreću mlade majke:
1. Imam li dovoljno mlijeka?
Često možete čuti da je netko prekinuo dojenje ili uveo dohranu jer nema dovoljno mlijeka. Međutim, vrlo malo majki doista ne može proizvesti dovoljno mlijeka, a većina njih može proizvesti dovoljno mlijeka za svoje dijete barem prvih 4 do 6 mjeseci. Ali što se onda događa ako majka sve radi kako treba, a dijete odbija dojku i uporno plače? Najvjerojatniji razlog tome je inhibicija (zakočenost) refleksa otpuštanja mlijeka. Ono što u toj situaciji trebate napraviti kako bi pojačali taj refleks je: - masirajte dojke laganim kružnim pokretima od vrha areole - pijte puno toplih napitaka - stavljajte tople obloge i komprese na dojku - pokušajte ostati što smireniji - prinosite dijete dojci što je moguće češće - pri svakom dojenju ponudite obje dojke, što duže moguće - nemojte davati dude varalice ili dodatnu hranu Nemojte odustati! To je samo privremena situacija!
2. Problemi s bradavicama
Dok se ne priviknete na dojenje, bolne i ispucale bradavice mogle bi vam stvarati probleme. Glavni uzrok tomu je nepravilno dojenje i loš položaj bebe. Evo što trebate učiniti: - provjerite i popravite položaj djeteta - hranite dijete češće, tako možda smanjite pohlepno i snažno sisanje - prvo ponudite manje bolnu dojku, dok mlijeko ne poteče - pažljivo odvojite dijete od dojke - nakon podoja ostavite nekoliko kapi mlijeka na bradavici i pustite da se osuši na zraku - izbjegavajte vodu, a posebno sapune, kreme ili sprejeve - izlažite bradavicu zraku što je više moguće - nanesite lanolinsku mast - ako je dojenje previše bolno, pokušajte s izdajanjem ili umjetnim bradavicama
Ako su bradavice bolne i dalje, unatoč pravilnom dojenju, problem bi mogao biti i malo složeniji. Odnosno, možda imate nekakvu gljivičnu infekciju ili dermatitis.
3. Što kada dođe do zastoja mlijeka?
Začepljenje izvodnih kanala i zastoj mlijeka dojku čine napetom, teškom, vrućom i bolnom. Prva stvar koju trebate napraviti jest izvući što više mlijeka. Dakle: - Najbolji je način što češće stavljati dijete na prsa - Izdajati se što je više moguće, makar i male količine - Prije dojenja ili izdajanja potičite oksitocinski ( hormon koji stimulira glatke mišiće maternice i stijenke mliječnih žlijezda ) refleks stavljanjem toplih obloga, masiranjem vrata i leđa te laganom masažom dojki i kože bradavice
4. Infekcije dojki
Mastitis je infektivna upala dojki i može se javiti prilikom uvećanja ili blokade mliječnih kanala. Prilično je neugodan jer dojka postane crvena, topla i bolna, a prate ga i vrlo visoke temperature. Da biste ga se riješili, trebate primijeniti iste postupke kao kod zastoja mlijeka. Ako su simptomi izrazito jaki, liječi se antibioticima.
Apces je infekcija dojke u obliku bolne i tople otekline, popraćene groznicom. Prilikom izlučivanja mlijeka primjećuju se primjese gnoja. Liječi se antibioticima, ali je potreban i kirurški tretman.
Majčino je mlijeko najbolja hrana za vaše dijete. Pročitajte zašto...
1. Majčino je mlijeko jedinstvena sastava i nije ga moguće umjetno proizvesti
2. Majčino mlijeko zadovoljava sve metaboličke potrebe djeteta
3. Majčino je mlijeko na jedinstven način prilagođeno djetetu
4. Majčino mlijeko je više od hrane – to je imunološki aktivna tvar
5. Dojenje je poseban psihofizički stimulans i za majku i za dijete
6. Majčino mlijeko i majčino srce nemaju zamjene
7. Majčino mlijeko osigurava uravnotežen odnos hranjivih tvari za optimalan rast i razvoj
8. Majčino mlijeko najbolja je zaštita od infekcija
9. Dojena djeca imaju manji rizik od razvoja alergija
10. Sastav mlijeka automatski se prilagođava djetetovim potrebama
11. Dojenje stvara posebnu emocionalnu povezanost između majke i djeteta
12. Besplatno je!
13. Majčino je mlijeko uvijek idealne temperature!
14. Majčino mlijeko je uvijek dostupno a i dolazi u boljem "pakiranju"
15. Dojenje ima stimulativni učinak na razvoj vlastitog imunološkog sustava
16. Umjetni pripravci (formule) povezuju se s nižim stupnjem inteligencije u djece
17. Majčino mlijeko pomaže djeci pri pražnjenu mekonija
18. Majčino se mlijeko lakše probavlja od formule (umjetnih pripravaka)
19. Dojenje pomaže sužavanju maternice nakon poroda
20. Dojenje pomaže u sprečavanju postporođajnog krvarenja
21. Dojenje pomaže majkama u mršavljenju nakon poroda. 22. Dojenje preporučuju Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF. 23. Dojenje štiti od pojave Kronove bolesti. 24. Umjetni pripravci povećavaju rizik od pojave šećerne bolesti. 25. Dojenoj djeci smanjen je rizik od "smrti u kolijevci". 26. Dojena djeca su manje izložena infekcijama mokraćnog sustava. 27. Dojena djeca su manje izložena infekcijama probavnog sustava. 28. Dojena djeca su manje izložena infekcijama dišnog sustava. 29. Majke koje ne doje izloženije su opasnosti od raka jajnika. 30. Majčino mlijeko smanjuje rizik od obolijevanja od astme. 31. Umjetni pripravci povećavaju rizik od pojave ušnih infekcija. 32. Dojenje štiti djecu od bakterijskog meningitisa. 33. Dojenje smanjuje šanse obolijevanja od reumatskog artritisa u mladosti. 34. Dojenje smanjuje djetetove šanse za obolijevanje od Hodgkinove bolesti (maligno oboljenje limfatičnog aparata). 35. Dojenje štiti dijete od nepravilnosti vida. 36. Žene koje doje rjeđe obolijevaju od osteoporoze. 37. Majčino mlijeko djeluje umirujuće na crijeva. 38. Djeca hranjena umjetnim pripravcima sklonija su pretilosti u kasnijem životu. 39. Dojenje zadovoljava dječje emocionalne potrebe. 40. Majke koje ne doje izloženije su opasnosti od raka dojke. 41. Ženska djeca hranjena umjetnim pripravcima spadaju u rizičniju skupinu obolijevanja od raka dojke 42. Dojenje je jednostavnije od hranjenja na bočicu 43. Umjetni pripravci su skupi 44. Majčino mlijeko uvijek ima pravilan, i djetetu prilagođen, odnos masti, proteina i šećera 45. Majčino mlijeko djeluje umirujuće na dijete 46. Čin dojenja djeluje umirujuće na majku 47. Majčino je mlijeko ukusnije od pripravaka 48. Dojena djeca zahtijevaju manje posjeta liječniku 49. Bez bočica, duda, kutija i sl., dojenje ne stvara nikakav otpadni materijal 50. Ne morate stalno brinuti jeste li ponijeli bočicu! 51. Zaobilazite proces prokuhavanja vode i hlađenja 52. Majčino mlijeko je prirodno sredstvo protiv boli 53. Savršena hrana za bolesno dijete 54. Osigurava više sna mami! 55. Osigurava više sna i tati! 56. Umjetni pripravci zahtijevaju veće izdatke i zbog dodatne opreme! 57. Majčino mlijeko nikada nije bilo povučeno iz upotrebe, za razliku od nekih pripravaka 58. Svježe majčino mlijeko nikada nije zaraženo bakterijama 59. Ne morate se brinuti koji je proizvođač bolji 60. Ne morate se brinuti je li voda koju djetetu dajete zdrava 61. Dojena djeca manje su izložena stvaranju karijesa. 62. To podrazumijeva i manje stomatološke troškove. 63. Dojena djeca manje obolijevaju od ekcema. 64. Dojena djeca bolje razvijaju svoje govorne mogućnosti. 65. Dojena djeca imaju ljepšu kožu. 66. Majčino mlijeko ne sadrži nikakve genetski modificirane tvari. 67. Majčino mlijeko ne sadrži sintetički stvorene hormone. 68. Nedojenje se povezuje s multiplom sklerozom. 69. Dojena djeca lakše prolaze proces socijalizacije. 70. Dojenje štiti majku od anemije (zbog kasnije pojave mjesečnice). 71. Majci se povećava samopouzdanje kada nakon 6 mjeseci dojenja vidi savršeno zdravo dijete, a jedina hrana koju je primalo dolazila je iz njezina tijela. 72. Majčino mlijeko je prirodni antibiotik i pospješuje zacjeljivanje rana. 73. Majčino se mlijeko može koristiti i kao kapi za nos. 74. Mijenjanje pelena puno je ugodnije. 75. Dojena djeca imaju posebno ugodan miris. 76. Na kraju krajeva, to je i osnovni razlog radi kojeg grudi postoje!
Kada jednom uđete u rutinu, dojenje će vam postati pravo zadovoljstvo. No prije toga, upoznajte se s nekim osnovnim stvarima koje biste trebali znati:
Kako pravilno dojiti?
1. Majka mora biti udobno smještena i opuštena.
2. Položaj može biti sjedeći, polusjedeći ili ležeći.
3. Bradavicu uspravite palcem i kažiprstom.
4. Bradavicom ili prstom prijeđite pokraj bebinih usana, tako ćete stimulirati refleks sisanja i beba će se odmah usnama okrenuti prema dodiru.
5. Taj postupak ponavljajte više puta, odnosno sve dok beba sama ne odluči primiti bradavicu.
6. Vrlo je važno naučiti dijete da pravilo primi dojku.
Osim bradavice, beba mora obuhvatiti i dio areole, jer će na taj način pritiskati mliječne žlijezde. Bude li povlačila samo bradavicu vas će užasno boljeti, moglo bi doći do upale i pucanja, a beba će ostati gladna.
7. Ako se bebin nosić naslanja na vašu dojku, pokušajte dojku malo podignuti rukom.
8. Uspješno sisanje prepoznat ćete po ritmičnom micanju čeljusti, a ponekad i ušiju. Glasno sisanje ili uvučeni obrazi mogu značiti da dijete treba jače privući na prsa.
9. Nakon završetka podoja, nemojte nasilno izvlačiti bradavicu. Pokušajte prstima odvojiti dojku od bebinih usta i tako propustiti malo zraka. Tek nakon toga izvucite bradavicu.
Kako znati siše li pravilno?
Osnova uspješnog hranjenja je da beba dobro i raširenih usta primi dojku. Kada se prinosi prsima, beba mora donjom čeljusti što više dojke zahvatiti ispod same bradavice. Ako je pravilno zahvatilo dojku, na djetetu će biti vidljivo micanje čeljusti.
Koliko trebaju trajati podoji?
To je vrlo individualna stvar. Neke se bebe zasite već za nekoliko minuta, a nekima hranjenje potraje i preko sat vremena. Zato nije dobro uspoređivati vaše dijete s ostalom djecom, pa čak ni s braćom ili sestrama. Ponekad i tijekom dana obroci znaju trajati različito. Ako podoj potraje, a dijete je još uvijek nezadovoljno, problem je vjerojatno u nepravilnom položaju.
Koliko često hraniti?
To je također vrlo individualno, a za razliku od prijašnjie prakse kada se dijete dojilo u određeno vrijeme svakoga dana, danas se preporuča "hranjenje po želji djeteta", dakle
kad god to beba hoće. Ne zaboravite da se češćim dojenjem stimulira proizvodnja mlijeka.
Kako kombinirati dojke?
Svaki podoj ima svoje faze. Na početku hranjenja beba prima mlijeko s manje masnoće, tzv. predmlijeko, kojim utažuje žeđ. Nakon njega slijedi zrelo mlijeko u kojemu je povećana razina masnoće. Mala količina mlijeka s velikim postotkom masnoće dolazi na kraju obroka i zove se zadnje mlijeko. Vrlo je bitno da dijete prilikom dojenja dobije pravi omjer predmlijeka i zadnjeg mlijeka, a cjelovitim obrokom na jednoj dojci to ćete mu i omogućiti. Tek kada je beba gotova s jednom dojkom, možete mu ponuditi i drugu. Svaki novi obrok započnite s drugom dojkom.
Kako njegovati grudi?
Neka posebna njega nije neophodna. U mlijeku se nalazi sve što dijete štiti od zaraza tako da nije potrebno prati dojku i bradavicu. Međutim, ne zaboravite prati ruke prije svakog podoja jer one mogu prenijeti zarazu.
Je li potrebno noćno hranjenje?
Dijete treba hraniti noću sve dok nije u stanju tijekom dana posisati dovoljnu količinu mlijeka. Noćni su obroci važni i zato što stimuliraju proizvodnju mlijeka. Noćne podoje pokušajte obavljati uz što manje buke i s minimalnim izvorom svjetlosti. Na taj će način dijete naučiti da je noć vrijeme bez dodatnih ativnosti i vrlo brzo opet zaspati.
Dojenje treba biti jednostavno i većini majki ne bi trebalo predstavljati problem, a dobar početak pridonosi upravo tome.
Velika većina majki potpuno je sposobna isključivo dojiti svoje dijete prvih četiri do šest mjeseci života. Zapravo, većina majki proizvodi više mlijeka nego što je potrebno. Nažalost, zastarjela bolnička pravila bazirana na hranjenju na bočicu još uvijek dominiraju u većini rodilišta. Time se otežava dojenje, a ponekad čak i onemogućuje. Da bi dojenje bilo uspješno, ponekad je baš tih prvih nekoliko dana u rodilištu presudno. Ipak, kao što je poznato, čak i uz tako loš početak veliki broj majki uspije uspješno dojiti.
Vještina dojenja je u tome da beba nauči pravilno sisati. Beba koja dobro sisa, dobiva dovoljno mlijeka. Beba koja loše sisa teško dolazi do mlijeka, posebno ako su zalihe male. Loše sisanje može se usporediti s bočicom punom mlijeka, ali s premalom rupicom, tako da beba neće lako doći do njega. Nepravilno sisanje može uzrokovati i bolne bradavice. Ako beba ne izvlači mlijeko kako treba, ono će obično ostati u grudima dulje vrijeme, što će samo pogoršati bolove. Pročitajte nekoliko načina koji dojenje mogu učiniti jednostavnijim:
1. Bebu bi odmah nakon rođenja trebalo staviti na prsa. Velika većina djece može se staviti na grudi nekoliko minuta nakon rođenja. Zapravo, istraživanja su pokazala kako čak i beba stara samo jednu minutu može sama otpuzati s majčinog trbuha i pronaći put do dojke i početi sisati. Taj bi proces mogao trajati i dulje od sata, ali bi majci i djetetu trebalo omogućiti to vrijeme i dopustiti im da se počnu upoznavati. Bebe kojima se to omogući imaju puno manje problema s dojenjem. Taj proces ne zahtijeva nikakav napor, pa su izgovori da se to ne može izvesti jer je majka premorena jednostavno neopravdani. Osim toga, istraživanja su pokazala kako fizički dodir bebe i majke bebu može grijati jednako kao inkubator.
2. Majka i beba trebale bi biti u istoj sobi. Ne postoji medicinski razlog zbog kojega bi ih trebalo razdvajati, čak i na kratko vrijeme. Rodilišta koja rutinski razdvajaju majku i dijete nakon porođaja daleko su iza svog vremena. Razlog je često taj da se pokaže tko ima kontrolu (bolnica), a tko nema (roditelji). Često se fiktivni izgovori daju kao objašnjenje (ako se daju). Jedan od njih je da je beba izbacila mekonij prije rođenja. Beba kojoj se to dogodi, a to bi se trebalo dogoditi nekoliko minuta nakon porođaja, neće imati posljedica i nema je potrebe stavljati u inkubator nekoliko sati zbog promatranja.
Nema dokaza da se majke koje su odvojene od djece bolje odmore nakon porođaja. Upravo suprotno, više odmora i manje stresa imaju ako su sa svojim bebama. Majka i dijete uče spavati u istom ritmu. Uz to, kada se dijete počne buditi zbog hranjenja, prirodno je da se i majka budi kako bi ga nahranila. To nije toliko naporno majci kao kada se probudi iz dubokog sna, što se često događa kada je dijete odvojeno.
Prije nego počne plakati, beba pokazuje znakove gladi. Naprimjer, disanje se može promijeniti ili se izvija. Majka, koja je u laganom snu, će se probuditi, umiriti bebu i nahraniti je. Beba koja već neko vrijeme plače zato jer je gladna i ne dolazi do mlijeka možda će čak odbiti dojku iako je gladna. Majke i bebe bi trebale spavati u istoj sobi. To je odličan način za majku da se odmori. Dojenje bi trebalo biti umirujuće, a nikako zamarajuće iskustvo.
3. Dude se ne bi se trebale davati bebama. Čini se da postoje kontroverze oko toga postoji li tzv. zbrka oko bradavice. Bebe će prihvatiti onu metodu koja će im omogućiti lakši dolazak do mlijeka i mogle bi odbiti bilo koji drugi način. Zbog toga će beba prvih nekoliko dana, kada majka proizvodi samo malo mlijeka (kao što je priroda odredila), a beba dobije bočicu (kao što je priroda odredila?!) iz koje mlijeko brže curi brže, vjerojatno preferirati bržu metodu. Ne morate biti znanstvenik da biste to shvatili iako brojni medicinski stručnjaci koji bi vam trebali pomagati, u tome ne uspijevaju. "Zbrka oko bradavice" ne znači samo da beba odbija grudi. To znači i da beba ne sisa dovoljno, odnosno da ne dobiva dovoljno mlijeka pa majka može dobiti upalu grudi ili bradavica. Samo zato što beba "prihvaća oboje", ne znači da bočica nije ostavila svoje negativne posljedice.
4. Nema ograničenja u duljini trajanja dojenja ili u tome koliko često dojiti. Beba koja dobije dovoljno mlijeka na pravi način neće trebati dojenje nekoliko sati. S druge strane, ako beba stalno traži dojku to znači da ne sisa pravilno i da količnine mlijeka nisu dovoljne.
5. Dodaci poput vode, zašećerene vode ili formule rijetko su potrebni. Većina se dodataka može izbjeći ako dijete sisa pravilno i dobiva dovoljnu količinu mlijeka. Ako vam je netko preporučio dodatke bez da je promotrio način na koji dojite, pokušajte pronaći pomoć od nekoga tko zna što radi.
6. Pravilno sisanje presudno je za uspjeh. To je ključ uspješnog dojenja. Nažalost, previše majki dobiva "pomoć" od osoba koje ne znaju što to znači. Ako vam kažu da vaše dva dana staro dijete dobro sisa iako vas pri tome bole bradavice, budite skeptični i potražite pomoć od nekoga drugoga.
Prije odlaska iz bolnice trebali biste biti sigurni da beba sisa dobro i da stvarno dobiva mlijako iz grudi i da vi znate je li dijete sito ili nije. Ako napuštae bolnicu bez tih saznanja, brzo potražite pomoć.
7. Besplatni reklamni uzorci formula nisu dobronamjerni pokloni. Jedina svrha tih "poklona" je nagovoriti vas na njihovo korištenje. To je vrlo učinkovit i vrlo neetičan marketing. Ako dobijete takve "poklone" od zdravstvenog osoblja zapitajte se o njihovu znanju o dojenju. "Ali ja trebam nadomjestke jer mi dijete ne dobiva dovoljno mlijeka!". Možda, no vjerojatnije je da vam nije pružena dobra pomoć i da beba jednostvano ne dobiva mlijeko na pravi način. Potrudite se pronaći pravu pomoć. Uzorci formule nisu pravo rješenje.
Pod tim okolnostima čini se nemoguće početi dojiti rano i uspješno. Ipak, većina medicinskih razloga (recimo lijekovi koje majka pije) nisu pravi razlog za prestanak ili smanjenje dojenja i vi imate krive informacije. Prijevremeno rođene bebe mogu početi sisati puno prije nego što im je to omogućeno u većini bolnica. Zapravo, istraživanja su prilično jasno pokazala da je prijevremeno rođeno dijete lakše dojiti nego ga hraniti na bočicu. Nažalost, čini se da previše zdravstvenih radnika toga nije svjesno.
Koliko često, koliko dugo i koju dojku? To su samo neka od brojnih pitanja koja imaju nove mame.
Evo nekoliko savjeta koji mogu pomoći:
· Ponudite bebici prsa kad god vam se čini da je gladna ili kad plače. To bi moglo biti svaka dva sata, pa čak i češće prvih nekoliko tjedana (bebin želudac je tada još vrlo malen).
· Ako je novorođenče mlađe od 6 tjedana i spava u komadu dulje od 4 sata, probudite ga radi dojenja. Bebica treba jesti inače će zapasti u loš krug – glad će je izmoriti, a od izmorenosti neće moći ni tražiti hranu. Možete gledati i na drugi način – ako beba nema barem 6 obroka tijekom 24 sata – probudite je. U prvih tjedan dana trebalo bi biti najmanje 8 obroka dnevno, koji trebaju trajati barem 10 minuta.
· Dojenje bi trebalo trajati između 10 i 30 minuta. Neke bebe piju brzo i gotove su za 10-15 minuta; druge zadrijemaju usred obroka i treba ih razbuditi kako bi ga dovršile što može potrajati i dulje od 40 minuta. Međutim, dojenje kraće od 10 minuta ili dulje od 40 može predstavljati problem – provjerite znakove po kojima ćete znati da beba stvarno dobija mlijeko, poput mokrih pelena (6-8 mokrih pamučnih ili 5-6 jednokratnih mokrih pelena dnevno – težinu mokre pelene možete provjeriti tako da na suhu pelenu izlijete 2-4 žličice vode) ili stolice (2-5 stolica dnevno, iako neke bebe nakon 6 tjedana života znaju imati rjeđe ali obilnije stolice).
· Dobro je u jednom obroku ponuditi jednu dojku, a u sljedećem drugu. Ipak, ako je beba nakon posisane jedne dojke još uvijek gladna ponudite joj i drugu. Samo nastavite mijenjati 'početnu' dojku iz obroka u obrok. Razlog: sastav majčina mlijeka se mijenja tijekom sisanja; u početku je rjeđe (predmlijeko) i postaje sve masnije pred kraj obroka. U idealnim uvjetima, ako beba posiše do kraja barem jednu dojku u obroku, dobit će i jednu i drugu vrstu mlijeka, što je optimalno za razvoj.
· Beba će sama pustiti dojku kada završi s obrokom. Vi nikada ne biste trebali sami skidati dijete s dojke na kraju obroka. Bez obzira da li je beba zaspala ili vas samo povlači, sama će 'sići' s dojke kad bude spremna.
Neizbježno se u prvoj godini života postavlja pitanje privikavanja na tutu. Borba na život i smrt koju roditelji stavljaju pred sebe.
Gledanje na odvikavanje od pelena kao na najvažniju stvar na svijetu najveća je greška koju roditelji rade. Stavljanje djeteta na tutu u pravom trenutku postaje misija cijeloga kućanstva... i Treći svjetski rat počinje.
Ovdje su neki korisni savjeti za roditelje koji se pripremaju za bitku.
Opustite se.
Sigurno niste očekivali da će vam to netko reći. Ali uistinu, razmislite malo o tome zašto tako očajnički pokušavate priviknuti dijete na tutu. Zato što se vaši roditelji zaklinju da ste vi riješili pelena već s 10 mjeseci? Zato što mali Marko iz ulice već dugo sjeda na tutu i vi osjećate pritisak? Ili zato što ste pročitali u nekoj divnoj knjizi o odgoju da bi vaše dijete već sada trebalo pokazivati neke znakove u tom smjeru?
Sjednite i opustite se. Duboko udahnite i razmislite na trenutak. Koliko školaraca znate koji trčkaraju uokolo u pelenama? Nula. To samo znači da će i vaše dijete u jednom trenutku odlučiti (koliko god se nemogućim činilo) da je tuta bolje mjesto za obavljanje nužde od pelena. Ne, neće se dogoditi čudo, ali doći će trenutak kada će shvatiti da je ono što im se lijepi za guzu:
1. smrdljivo
2. izaziva neugodan osjećaj
3. jednostavno bljak
Dakle, vaš roditeljski posao je sjediti i čekati da se neizbježno dogodi. Baš kao i puzanje, hodanje, skakanje, pričanje i sve ostalo što je vaše dijete postiglo ili će postići u životu - postiglo je pod svojim uvjetima i kada je osjetilo da je za to spremno. Ne kada ste vi spremni! Mogli bi se već sada početi privikavati na to.
Sada, kada smo to riješili, mogli bismo raspraviti o nekim osnovama. Tijelo svake osobe je drugačije, uključujući i malu djecu. Kao što doslovno niste sposobni pričati prije nego što je vaše tijelo za to spremno, ista je stvar i s kontoliranjem otpadnih tvari iz vašeg organizma.
U svakoj fazi odrastanja kroz koje prolazi vaše dijete tijelo je programirano za određeno reagiranje, recimo odgovarajuća snaga misića i sl. Isti je princip i za učenje na tutu. Kada vaše dijete bude spremno bit će u stanju tjelesno kontrolirati uriniranje i kakanje. Do tada, mišići u zdjeličnom predjelu nisu sposobni izvršiti taj zadatak. Recimo to još jednom... NISU sposobni izvesti funkciju kontroliranja male i velike nužde.
OK. Kada je dakle dječja muskulatura spremna za tutu? Odgovor: Kada to njegovo tijelo odluči.
I to je to. Nema magičnog doba, nema savršenog vremena, nema pravila. Samo kada se dijete osjeti spremno.
Nakon što smo to utvrdili, raspravimo o nekim uobičajenim stvarima koje bio trebali prakticirati od najranije dobi kako bi djetetu olakšali odvijakavanje od pelena.
1. Ne skrivajte sadržaj pelene od djeteta.
Grozno je, da. Ali ako vaše dijete ne vidi što sve izlazi iz njega i koliko je to bljak kako će onda shvatiti da to ne žele imati na svojoj koži...ili još važnije na svojoj guzi? To ne znači da prljavu pelenu trebate gurati djetetu pod nos. Jednostavno stavite pelenu na neko djetetu vidljivo mjesto, ali van dohvata znatiželjnih ručica.
2. Nemojte nikada dozvoliti djetetu da sjedi na punoj peleni.
Pod tim se misli i na mokru i na pokakanu pelenu. Ako se vaše dijete navikne funkcionirati s morkim pelenama teže će razviti averziju prema tome na svojoj koži. Od najaranije dobi treba dijete privikavati da to nije poželjno i učiti ga da se bolje osjeća u suhim pelenama.
3. Raspravljajte što je u pelenama.
Opet dolazimo do gadljivog dijela, ali vrlo je važno naučiti dijete razliku između mokrog i pokakanog. Konačno, u jednom će trenutku vaše dijete morati znati razliku. Ako je pelena samo mokra recite "gle, izgleda da imamo mokru pelenu" i ostavite pelenu na mjestu gdje dijete može vidjeti sadržaj. Isti postupak ponovite i s pokakanom pelenom. Važna napomena: dobro razmislite o tome koje ćete nazive koristiti za pokakane i mokre pelene i koje za obavljanje male i velike nužde. Vaše će dijete koristiti te nazive u javnosti!
4. Ne radite misterij od kupaonice.
Kada koristite kupaonicu objasnite djetetu zašto idete tamo i što radite. Ako koristite dječiju stolicu s otvorom za tutu, dopustite djetetu da je koristi kao sjedalicu kako bi počelo stvarati tu naviku.
5. Uključite dijete u čišćenje.
Kada završite s prematanjem dajte mu u ruke pelenu (naravno, ako nije previše zaprljana) i dozvolite mu da vam "pomogne" to baciti. Nakon toga, zajedno otiđite do kupaonice i operite zajedno ruke.
6. Prematajte dijete na mjestima s kojih može vidjeti WC ili tutu.
Pa makar to značilo ispred vrata kupaonice. Bitno je samo da vidi kupaonicu. Konačno vaše će dijete samo poželjeti isprobati tutu. Dopustite mu da prođe korz cijelu proceduru obavljanja nužde na WC-u ili tuti bez obzira hoće li je zaista i obaviti.
7. Kada jednom vaše dijete bude imalo suhe pelene i kada počne pitati za tutu, pričajte o "osjećaju u trbuhu".
Iz očitih razloga bit će vam teško uhvatiti pravi trenutak dok vaše dijete mokri. Ali trebalo bi biti lako uhvatiti taj trenutak nakon kakanja. Razgovarajte s djetetom o osjećaju u trbuhu, da li napet, boli li... Važno je pomoći djetetu shvatiti razliku osjećaja prije i poslije nužde. Pričajte o tome kako želite da vam signalizira kako se osjeća. Dijete se treba naučiti da kaže kada se ne osjeća dobro.
8. Nemojte pretpostaviti da je vaše dijete spremno na potpuno odvikavanje od pelena samo zato što je nekoliko puta uspjelo obaviti nuždu na tuti.
Ne zaboravite da odlazak u kupaonicu znači prekinuti ono što se do tada radilo. Nekim roditeljima to nije baš po volji. Ponekad čak znaju i bjesniti zato što se taj boravak u kupaonici oduži. Ne smetnite s uma da je vaše dijete moralo prestati s igrom ili se odreći dragocjene igračke, da bi radilo što??? Da bi bilo u kupaonici gdje nema igračaka!!! Mislite kao dijete. Trebat će puno prakse dok dijete prihvati da dvije minute ne traju vječno i da ono što su prije radili nije tako bitna misija.
9. Pazite na situacije u kojima dijete možete dovesti do "neuspjeha".
Pokušajte uvijek kao roditelj dovesti dijete u situacije u kojima će uspjeti. Cijeli će se život suočavati s neuspjesima. Odluka da odvedete djevojčicu u park bez pelena u hlačama nije tako dobra ideja. Ona se vjerojatno neće sjetiti reći vam da mora obaviti nuždu i popiškit će se u halče. Zbog toga joj može biti neugodno pred djecom.
10. Razmislite o tome da pričekate dok vaše dijete samo ne počne pitati za kupaonicu.
Vaše će dijete samo odlučiti kada je spremno za odvikavanje od pelena. Pričekate do tog trenutka i ne opterećujte se time čije je dijete u tome već uspjelo. Na kraju krajeva, pelene će jednom proći pa će vam se činiti dalekim kao i prva godina bebinog života.
Još jedna važna stvar koju roditelji moraju zapamtiti ukoliko ostavljaju dijete nekome na čuvanje veći dio dana. Vjerojatno će uspjeh biti isti uči li se odvikavanju od pelena kod kuće ili na nekom drugom mjestu. Obično djeca prije počnu s odvikavanjem kod kuće. Ne zato što bi dadilja ili netko tko brine o djetetu loše obavljao taj posao, nego zato što dijete nema puno vremena jer se zabavlja. Dajte svom djetetu slobodne ruke ako je to slučaj.
Prije svega zapamtite da je nošenje pelena dio djetetovog života. Ti trenuci (koliko god bili gadljivi) uskoro će nestati. Vrlo brzo ćete se zapitati kako je u vašu kuću došlo to odraslo dijete i što se dogodilo s vašom malom bebom.
Vrijeme je da se opustite i počnete cijeniti male trenutke života kojeg dijelite.
Prvi posjet logopedu? Mnogi roditelji su u dilemi kada doći s djetetom prvi put kod logopeda...Koje glasove u kojoj dobi treba znati izgovarati,kako pristupiti djetetu koje muca,progovaranje prve riječi,sklapanje rečenice....Da bi mnogi, ne samo roditelji bili bolje upoznati sa govorno-jezičnim razvojem, tj aktivnostima koje prate govor i jezik, iznosimo vam cijeli niz specifičnih karakteristika po kojima možete usporediti vaše dijete.U toku govorno-jezičnog razvoja, počinjemo uočavati "krivi" izgovor, "zapinjanje" u govoru ili "gutanje" riječi, te govor tada postaje vrlo nerazumljiv.U članku pročitajte kako , na koji način se kod vašeg djetata trebaju razvijati govorno-jezične sposobnosti, što je dopušteno u određenoj dobi, a što više ne....Tako ćemo početi sa izgovorom govorom, tj kada treba nastupiti "prva riječ", rečenica i aktivnosti koje su popratne uz govor i jezik.....
Od rođenja do 2 godine
-treba poticati vašu bebu da proizvodi samoglasnike,tj da proizvodi konsonante i vokale, te da ih spaja, te tako dobivamo "m" i "a"-"ma"; "t" i "a"-"ta";"p" i "a"-"pa"...
-treba poticati pokušaje uspostavljanja očnog kontakta, koji je povezan sa govorom, te treba poticati i imitaciju vokalizacije koristeći različite uzorke i emfraze.Kao primjer možemo navesti, da povisnimo ton glasa da indiciramo pitanje.
-treba imitirati smijeh djeteta i facijalnu ekspresiju ( izraze lica )
-treba učiti svoje dijete da imitira akcije,uključujući pljeskanje rukama, stišćući usne kao da dajemo poljupce
-govoriti djetetu kada ga kupamo,hranimo i odjevamo.Govoriti što radimo, kuda ćemo ići, što će se raditi kada dođemo na to mjesto, i koga i što ćemo vidjeti.
-prepoznavati boje
-prebrojati neke stvari
-treba koristiti geste kao da mašemo "Pa-pa"
-treba poticati onomatopeje kao npr izgovoriti "vau-vau" i pokazati sliku psa, "mijau" i pokazati sliku mačke..., tj raditi na audio-vizualnoj percepciji ( glas-oko).
-poticati pokušaj komunikacije
-treba puno čitati djetetu.Ponekad samo čitanje jednostavno opisuje slike koje se nalaze u knjizi ( slikovnici ), tako da te slike prate pisane riječi.Treba izabrati knjige koje su pune boja, sa što većim slikama, te koje nemaju tako puno detalja.Treba pitati dijete " Što je ovo?", te ga poticati da imenuje i pokazuje poznate stvari u knjizi.
Od 2 do 4 godine
-Treba koristiti "dobar govor", koji je čist i razgovjetan, te služiti djetetu kao model
-treba ponoviti to što je vaše dijete reklo, tako da ono shvati da ga se razumijelo.Obraćati pažnju na to što je dijete izgovorilo.Npr. "Želiš li sok?", "imam soka.Imam soka od jabuke?" Da li želiš sok od jabuke?"
-koristiti "baby talk" samo onda kada treba prenijeti poruku da se nešto radi i ako je riječ popraćena rječju za odrasle.npr. "Mi ćemo sada večerati. Želiš li i ti papati?"
-napraviti malu bilježnicu sa poznatim i najdražim riječima, popraćene izrezanim slikama.Grupirati ih treba u kategorije, kao što su stvari koje se odnose na jelo, neke aktivnosti, životinje....
-treba se malo i šaliti, tj biti kreativan i npr zalijepiti sliku psa i ispod zalijepiti kotač bicikla, te pitati što ne valja sa slikom, da se može popraviti.Treba prebrojati stvari koje su vidljive na slici, ako ih ima više.
-treba pomoći svom djetetu da razumije i da može pitati.Treba se igrati igre "da" i "ne".Treba pitati dijete "Jesi li ti dječak?" "Jesi li ti Marko" " mogu li svinje letjeti?".Treba poticati svoje dijete da stvara pitanja pokušavajući vas prevariti.
-pitati dijete pitanja koja zahtijevaju izbor-npr "Da li želiš jabuku ili breskvu?" "Da li želiš obući svoju crvenu ili plavu košulju?"
-treba proširivati vokabular djeteta-što uključuje i imenovanje dijelova tijela, te identificiranje što se radi s određenim dijelom.Npr " To je moj nos.S njim mogu mirisati cvijeće,kolače,kokice i sapun."
-pjevati jednostavne pjesmice i recitirati ih tako da se osvjesti ritam i uzorak govora.
-treba naučiti svoje dijete da počne smještati poznate stvari u kategorije,tada dijete treba izdvojiti neku stvar i reći kako se zove i kako yse koristi.Npr- "To je moja lopta.Ja se s njom loptam i igram nogomet."
-treba koristiti fotografije poznatih ljudi i mjesta, te tako prepričati što se dogodilo, ili čak i izmisliti novu priču.
Od 4 do 6 godine
-kada vaše dijete počinje razgovor ( konverzaciju ), posvetite mu punu pažnju
-treba paziti da imate pažnju djeteta i prije nego vi progovorite
-treba poticati sve pokušaje da se govori.Pokažite da razumijete riječ ili frazu poprateći sa zahtjevom, ako je potrebno i prikladno
-treba pauzirati poslije govora,tako dijete ima priliku da nastavi konverzaciju.
-treba nastaviti sa raditi na proširivanju vokabulara.Predstaviti novu riječ, te ponuditi definiciju te riječi ili je upotrijebiti u kontekstu koji je lagano razumljiv.
-treba razgovarati o vremenskim i prostornim odnosima-prvi, srednji,zadnji,lijevo, desno, te opozicije - gore-dolje,upaljeno-ugašeno....
-treba poraditi na oblikovanju i objašnjavanju kategorija.Identificirati stvari koje ne pripadaju grupi sličnih kategorija-npr. cipela ne pripada kategoriji s jabukom i breskvom, jer se ne može jesti, i nije okrugla i nije voće.Tako treba dati djetetu dvije suprotnosti tako da dijete može reći zašto ne spadaju u istu kategoriju.
-treba pomoći djetetu da prati dvije do tri direkcije-"Idi u sobu i donesi mi svoju knjigu."
-treba poticati svoje dijete da samo daje direkcije.Treba slijediti djetetove direkcije, tako da vam on/ona može objasniti npr kako da se izgradi toranj od lego-kockica.
-treba se igrati obitelji.Objašnjavajući uloge u obitelji sa pretvaranjem da ste vi dijete.Razgovrarti o stanovanju-kuči-o sobama i namjenama.
-televizija ponekad može biti korisna-tjtreba govoriti onda kada dijete gleda televiziju.Treba ga pitati da pokuša pogoditi što bi se slijedeće moglo dogoditi.Treba razgovarati o likovima u filmu, seriji...Da li su oni sretni ili tužni?Pitati svoje dijete što se dogodilo,da vam ispriča.Možete čak i odglumiti cijelu scenu, te izmisliti drugačiji kraj.
-treba iskoristiti dnevne aktivnosti-kao primjer uzmemo aktivnost kada smo u kuhinji, tada treba poticati dijete da imenuje stvari koje se tu i tada koriste, te tako raditi i za druge prostorije.Diskutirati o jelu u tanjuru, boji, okusu.Od kuda ta hrana dolazi? Da li je zdrava?Što voli dijete jesti? Što ne voli?Tko će očistiti kada se pojede?Treba poticati i aktivnosti u kuhinji-prostrti stol,staviti salvete.Treba identificirati-npr: "To je moja salveta." "To je tatina, a to mamina salveta."
-kada se odlazi u kupovinu, treba se prodiskutirati o tome što će se kupiti, što će se napraviti s tim, koliko nam treba.Razgovarati s djetetom o veličini nečega ( malo-veliko), obliku ( dugo,okruglo,četvrtasto) i o težini (teško-lagano).
Roditeljske nedoumice
Mnogi roditelji često su u nedoumici kada prvi put posjetiti logopeda. Bilo da je riječ o nedovoljno razvijenom govoru, mucanju, teškoćama čitanja i pisanja, teškoćama u izgovoru, roditelji i osobe s kojima je dijete u svakodnevnom kontaktu (učitelji, odgojitelji) često ne znaju kada potražiti pomoć.
Prema ljestvici razvoja govora, prva teškoća nastupa u obliku nedovoljno razvijenoga govora. Roditelji se često pitaju i traže odgovore na pitanje: "Zašto moje dijete ne govori?". Kada primijete da se dijete, inače uredna razvoja, premalo, pogrešno ili teže verbalno izražava u odnosu na vršnjake, roditelji se nerijetko uspaničare. Roditelji djece kod koje je dijagnosticiran nedovoljno razvijen govor počnu vrlo rano primjećivati govorne sposobnosti svog djeteta, što se često pripisuje tvrdoglavosti, lijenosti ili genetskom naslijeđu. Kada dijete napuni tri godine i krene u vrtić, a roditelji dobiju priliku usporediti govor svog djeteta s govorom vršnjaka, postaju svjesni da im dijete ima pravi problem. Tada je najbolje zatražiti savjet logopeda. Važno je što prije krenuti sa savjetovanjem ili čak direktnom terapijom, jer je dijete često već u toj dobi dovoljno svjesno da se razlikuje od vršnjaka. Sluša, ali ne razumije ili želi odgovoriti, ali mu je izgovor iskrivljen i nerazumljiv, pa se često događa da ga okolina ne razumije. A roditelji se toliko priviknu da odgovarajući na upite počnu nesvjesno podržavati iskrivljen način govora. Upravo zato vaše dijete može se osjećati nesretno, ljuto, frustrirano, rjeđe priča, a u komunikaciji se počinje sve više oslanjati na geste.
Kako bi se što bolje stimulirala djetetova govorna komunikacija, važno je da uz logopeda u terapiji aktivno sudjeluju i roditelji, odgojitelji ili učitelji (nastavnici). Uloga roditelja neizmjerno je važna jer upravo oni s djetetom provode najviše vremena.
Već od prvih mjeseci treba pažljivo slušati svoje dijete jer nam je već u toj dobi u stanju priopćiti mnogo o sebi. U glasovnoj igri dijete vrlo često dolazi i do naprednijih riječi kombinacijom slogova "mamama" ili "tatata", što roditelji često protumače kao "gle, rekao/la je mama/tata!". Ta je prva riječ važna jer se često naziva i prva progovorena riječ, ali samo ako je sa značenjem. Do osmog mjeseca dijete treba reagirati na glasovni poticaj, izgovarati nekoliko slogova, glasati se kada mu se govori, treba proći fazu vokalizacije i gukanja. U dobi od 21 mjesec treba govoriti barem osam riječi sa značenjem, oponašati zvuk koji čuje, imenovati i pokazivati jednu ili dvije slike te riječima tražiti jesti i piti. Kad dijete postane sposobno izgovarati veći broj riječi s određenim značenjem, počinje shvaćati da se dvije riječi u govoru mogu povezivati tako da označavaju određeni smisao ("mama, daj!", "mama, vode!"...). Tako se dijete počinje služiti jednostavnom rečenicom koja u početku nije potpuna, ali je dovoljno jasna i za okolinu razumljiva.
Na što treba paziti
Tijekom prve dvije godine treba poticati dijete na izgovaranje samoglasnika i na kombinaciju suglasnika i samoglasnika u govoru (ma-ma, ta-ta, ba-ba, pa-pa...). Djeci od druge do četvrte godine treba se obraćati jasnim i jednostavnim rečenicama, ali i nadograđivati i proširivati ono što su rekla (Idemo baki. Da, idemo baki.). Važno je proširivati im postupno rječnik i dati im mogućnost da što više prepričavaju događaje toga ili protekloga dana. Tako i roditelji mogu utjecati na postupan razvoj govora svoga djeteta. Što se tiče izgovora, djeca u dobi između tri i tri i pol godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n,j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj mogu tolerirati najdulje do pete godine.
Ako kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenirati. Ako je dijete premalo za terapiju, barem ćete dobiti logopedski savjet kako se postaviti i reagirati. Mnogi roditelji često upozoravaju dijete: "Ne mucaj!", "Kako to govoriš?", što je potpuno neispravno. Terapija mucanja vrlo je delikatna te je potrebna dobra i zdrava komunikacija između logopeda i roditelja. Već se u dobi od tri godine može potražiti pomoć logopeda koji će procijeniti je li dijete spremno za terapiju ili je potrebno samo savjetovati roditelje.
Ako vaše dijete do polaska u školu nema govornih teškoća, ali odgojiteljice u vrtiću primijete da pogrešno drži olovku ili ne može povezati skupinu glasova u riječ i isto tako rastaviti riječ na glasove (npr. umjesto T-A-T-A kaže TANJUR, umjesto M-A-M-A kaže MASKA), potrebno je što prije reagirati i ukljuèiti dijete u terapiju. Jer iz takvih teškoæa proizlaze teškoæe u èitanju i pisanju te disleksija i disgrafija. Tada se poèinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvježbama vještine èitanja i pisanja. Dijete poèinje percipirati inicijalni i finalni glas u rijeèi, nakon toga osvješæuje glasove unutar same rijeèi, i naposljetku poèinje povezivati glasove u slogove te slogove u rijeè. Vrlo je važno u predškolca ispitati orijentaciju u prostoru, odnose lijevo-desno u odnosu na sebe i druge, vidjeti postoji li jezièna slabost u govoru, tj. èuti dijete kako i na koji naèin se izražava i koliki mu je vokabular. Dijete u toj dobi treba nauèiti da je pisana rijeè znak za izgovorenu i da ima isto znaèenje, i treba razumjeti pisanu poruku.
Ako dijete s teškoæama krene u prvi razred, one vremenom postaju sve vidljivije. Naime, u poèetku kada poèinje usvajati vještinu èitanja najèešæe nastaju smetnje zbog nedovoljno uèvršæene veze slovo-glas, prisutne su teškoæe u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji.
Za početak samo savjet, a možda i terapija
U slučaju da su potrebne govorne vježbe, pravodobnim otkrivanjem uzroka i uključivanjem djeteta u terapiju mogu se ukloniti smetnje i spriječiti razvijanje djetetove svjesti o poremećaju i eventualne neugode koje bi moglo doživjeti u okolini, vrtiću ili školi. Prije početka terapije vrlo je važno otkriti zbog čega govor vašeg djeteta odstupa od govora vršnjaka. Već se pri prvom susretu procjenjuje njegov govor i zaključuje je li u skladu s dobi. Ako se primijete odstupanja, provjerava se koliko i u kojoj mjeri odstupaju od normale. Iz razgovora s roditeljem dobiva se uvid o uvjetima u kojima se govor razvijao ili se još razvija. Za što bolju terapijsku orijentaciju često su potrebna dodatna ispitivanja, kao što su ispitivanje sluha ORL pregledom, psihološko ispitivanje, neurološki pregled.
Ako vam se čini da ste u ovom članku prepoznali probleme koji muče vaše dijete, obratite se stručnjaku logopedu. Možda mu govorna terapija još nije potrebna, ali barem ćete dobiti korisne savjete kako sami pomoći djetetu da prebrodi taj problem.
Nijedno dijete nije isto, pa se tako ne može primijeniti niti jedinstvena formula odvikavanja od pelena. Uz nekoliko savjeta često frustrirajuće iskustvo pretvorite u ugodno.
1. Ne počinjite prerano
Postoji više razloga zašto ne početi prerano s odvikavanjem djeteta od pelena. Jedan od njih je što bi proces mogao trajati dulje nego što je potrebno i razvući se na mjesece.
2. Budite pozitivni
Čak i kada dijete radi greške i napravi 'nered' po tepihu ili u odjeći. Negativna bi reakcija mogla dovesti do opstipacije jer će dijete početi zadržavati stolicu.
3. Strah
Dijete možda odbija sjesti na kahlicu jer je se boji. Pokušajte s drugačijim oblikom kahlice, različitim nastavcima za WC ili jednostavno odlazak na WC učinite zabavnim.
4. Higijena
Kada dijete počnete odvikavati od pelena, to je idealno vrijeme da mu usadite neke higijenske navike. Pobrinite se da svaki put nakon sjedanja na kahlicu opere ruke. Pretvorite to u zabavu. Djeca se vole igrati vodom, pa ukoliko dijete obavi nuždu na tuti, dopustite mu za nagradu da dok pere rukice i nekoliko minuta uživa u igranju vodom.
5. Nagrade
Kada dijete obavi nuždu na kahlici, nagradite ga što je učinilo 'pravu stvar'. Isto vrijedi i za svaku najavu da treba kakati ili piškiti – dajte mu nešto u čemu uživa.
6. Budite dosljedni
To je zlatno pravilo svih odgojnih mjera, pa je tako i u ovom slučaju. Ako idete na put, ponesite sa sobom dječju dasku za WC. Ako idete u kupnju, ne posežite za pelenom. Neka obavi nuždu prije izlaska iz kuće.
7. Dajte djetetu izbor
Ako dopustite djetetu da samo izabere donje rublje koje mu se sviđa, to će shvatiti kao nagradu. Dobro je i djetetu dopustiti da samo izabere kahlicu.
8. Uključite druge
Kada odlučite krenuti s odvikavanjem djeteta od pelena, pobrinite se da i ostali budu uključeni u taj proces. Obavijestite bake, babysitterice ili tete u vrtiću. Tako će znati što mogu očekivati i što treba učiniti.
9. Smještaj tute
Na početku dopustite djetetu da kahlicu smjesti gdje mu je njemu najugodnije. No, to ne znači da je trebate staviti ispred televizora, jer će kahlica tako postati sve osim mjesta za obavljanje nužde. Kada se dijete na nju navikne, stavite je u kupaonicu.
10. Ispitujte
Dijete stalno ispitujte treba li na "tutu". Kad i sebi već dosadite s ispitivanjem, pitajte opet. Pitajte prije jela, poslije jela, prije izlaska iz kuće i nakon povratka u kuću. Stalno.
Ovi bi savjeti vama i vašem djetetu odvikavanje od pelena trebali pretvoriti u ugodno iskustvo. Ipak, frustrirajućih situacija zasigurno će biti, no to ne pokazujte pred djecom. Svaka negativnost upućena djetetu vjerojatno će rezultirati regresijom.
Ostavljali ste jednogodišnje dijete u vrtiću bez problema. Ali odjednom dijete postaje tjeskobno i uplašeno, vješa se po vama i jasno vam daje do znanja da ne želi da ga ostavite. Ignorira pokušaje odgojiteljice da ga umiri i ne želi se družiti s drugom djecom. Sve što želi ste VI i plače i vrišti svaki put kada odlazite. Vi ste uznemireni, zbunjeni i imate osjećaj krivnje. A sve se to ponavlja iz dana u dan.
Ukoliko vam ovo zvuči poznato onda vaše dijete prolazi kroz razdoblje straha od odvojenosti, normalnu fazu dječjeg razvoja. Ali premda je sasvim normalna, za roditelje može biti itekako uznemirujuća. Ukoliko shvatite kroz što dijete prolazi i razvijete strategiju, to bi moglo pomoći i vama i djetetu da lakše prebrodite krizno razdoblje.
Što je strah od odvajanja?
Strah od odvajanja je samo jedna od mnogih različitih faza odrastanja kroz koje će proći vaše dijete, a vjerojatno će pogoditi većinu djece. Tijekom toga razdoblja, dijete se nipošto ne želi razdvojiti od roditelja i strašno je potreseno kada ga mama ili tata ostave s nekim drugim.
Strah od odvajanja obično se javlja između 8. mjeseca i 1. godine, a vrhunac dostiže između 1. i 2. godine. Ipak, to vrijeme može podosta varirati od djeteta do djeteta. Neka djeca prolaze kroz tu fazu znatno kasnije, između 3. i 4. godine, a neka je nikada ne iskuse. Kod nekih postoje određene stresne situacije koje je mogu pokrenuti, poput nove tete u vrtiću, selidbe, novog djeteta u obitelji, svađe roditelja i sl.
Kako se razvija?
U prvih nekoliko mjeseci djetetova života sigurno ste primijetili da se dijete jako dobro prilagođava drugim osobama. To je tipično za većinu dojenčadi. Vjerojatno ste vi osjećali strah od odvajanja kada ste dijete ostavljali nekome na čuvanje. Sve dok su njegove potrebe zadovoljene, dijete mlađe od 8 mjeseci obično se dobro prilagodi drugim osobama.
Između 8. mjeseca i 1. godine, nekada ranije, odnosno kasnije, počinju promjene. Dijete se počinje osjećati neugodno u društvu nepoznatih osoba i situacija, i možda vas neće ispuštati iz vida. To ponašanje poznato je kao strah od stranaca. S druge strane, to je obično i dobar znak jer dijete počinje razlikovati poznate od nepoznatih osoba.
Između 1. i 2. godine dijete postaje sve neovisnije – ipak, sve je nesigurnije kada nije s vama. Tada se razvija strah od odvajanja i dijete postaje uzrujano i uznemireno kada ga pokušate napustiti. Bez obzira odlazite li u drugu sobu na neliko sekundi ili dijete ostavljate s dadiljom cijelu večer, možete očekivati vrištanje, plakanje i odbijanje pažnje drugih.
Razvojno, dijete počinje shvaćati koncept postojanosti objekta i kada vas ne može vidjeti, to znači da ste otišli. S druge strane, dijete još uvijek ne shvaća pojam vremena i ne zna hoćete li se ili kada vratiti. Pa bez obzira bili vi u kuhinji, susjednoj sobi ili u uredu, vašem je djetetu to sasvim svejedno. Vi ste nestali i učinit će sve što može da bi spriječilo da do toga dođe.
Dijete jako dobro shvaća kako njegovo ponašanje utječe na vas. Ako se brzo vratite u sobu svaki put kada zaplače, a potom ostanete dulje s njim ili otkažete ono što ste planirali, nastavit će koristiti istu strategiju kako bi vas spriječilo da odete.
Vaši osjećaji
Tijekom ove faze vjerojatno ćete imati podvojene osjećaje. Možda će vam i goditi pomisao da dijete ne želi ostati bez vas, naročito nakon što se priviklo i na druge osobe koje su ga do sada čuvale. Bit će vam jako drago što se dijete konačno vezalo za vas koliko i vi za njega. U isto vrijeme, osjećat ćete grižnju savjesti zato što odvajate vrijeme za sebe, ostavljate dijete na čuvanju ili idete na posao. Možda ćete osjećati i iscpljenost zbog velike pažnje koju dijete traži od vas.
Nemojte smetnuti s uma da je to što se dijete nevoljko odvaja od vas dobar znak da se među vama razvila zdrava privrženost. Dijete će s vremenom shvatiti da ćete se vi nakon što odete i vratiti i to će mu sjećanje biti dovoljno da se osjeća ugodno nakon što odete.
Olakšajte rastanke
Evo nekoliko savjeta koji mogu olakšati rastanke tijekom teškog razdoblja:
· Bitno je tempiranje. Pokušajte izbjeći povjeravanje čuvanja nepoznatoj osobi između 8. mjeseca i 1. godine, kada se strah od odvajanja prvi put pojavljuje. Također, pokušajte ne ostavljati dijete kada je umorno, gladno ili nemirno. Ako je moguće, planirajte odlaske nakon odmora ili obroka.
· Privikavajte dijete na odvojenost, na nove ljude i na nova mjesta. Ako namjeravate dijete nekome ostaviti da ga pričuva, pozovite tu osobu ranije i provedite neko vrijeme zajedno. Ako dijete kreće u vrtić, posjetite ga zajedno nekoliko puta prije nego što ćete ga ostaviti cijeli dan. Ostavite dijete s tetom u vrtiću neko kratko vrijeme tako da se navikne ostajati bez vas.
· Budite smireni i uporni. Smislite neki oproštajni ritual da odvajanje bude ugodno, smireno i puno ljubavi. Ostanite smireni i pokažite da imate povjerenja u dijete. Uvjerite dijete da ćete se vratiti i objasnite koliko vas dugo neće biti tako da to uspije shvatiti (da ćete se vratiti nakon ručka ili nakon poslijepodnevnog odmora). Dijete je još uvijek premaleno i nema pojam o vremenu. Posvetite mu puno pažnje kada se opraštate, kada kažete da odlazite, toga se i držite. Povratak će cijelu stvar samo pogoršati.
To je samo privremeno
Pokušajte stalno imati na umu da je to samo faza, koja će proći kao i većina drugih, i da je svako dijete drugačije. Ukoliko dijete nikada niste ostavljali nekome na čuvanje, ukoliko je sramežljivije ili pod nekim drugim stresom (poput rođenja novog djeteta ili bolesti), odvajanje bi moglo biti teže nego kod ostale djece. Većina djece u određenom razdoblju preraste tu fazu.
U isto vrijeme, i vi biste trebali vjerovati svojim instinktima. Ako dijete ne želi da ga čuva neka osoba ili pokazuje neke druge znakove napetosti, poput problema sa spavanjem ili gubitka apetita, možda je riječ o nekom većem problemu.
Ako se pojačani strah od odvajanja zadrži do predškolske dobi, u osnovnoj školi ili dalje, o tome biste trebali popričati s dječjim liječnikom. To je možda znak ozbiljnijeg oblika straha, poznatog kao poremećaj straha od osvajanja. Djeca s ovim poremećajem boje se da će biti osvojena od obitelji i često su uvjerena da će se desiti nešto loše dok nisu s roditeljima. Neki drugi simptomi tog poremećaja su:
· panika (mučnine, povraćanje ili kratkoća daha) ili napadaj panike prije odlaska roditelja
· noćne more o odvojenosti
· strah od spavanja u svojoj sobi
· stalni strah da će biti izgubljeno ili oteto
Obratite se pedijatru ukoliko dijete pokazuje neke od navedenih simptoma.
Nova istraživanja pokazuju kako stručnjaci često griješe kad pripisuju neke simptome izbijanju zubića...
Iako je izbijanje zuba rijetko kad odgovorno za više od iritacije desni ili nekih drugih blagih popratnih simptoma, neki farmaceuti, medicinske sestre, pa čak i liječnici pogrešno pripisuju čitav niz simptoma izbijanju zuba, uključujući jako visoku temperaturu i bolove u uhu, sudeći prema novom australskom istraživanju.
Istraživači iz Royal Children's Hospitala u Victoriji, anketirali su oko 500 stručnjaka; 73 farmaceuta, 114 liječnika opće prakse, 88 pedijatara, 91 stomatologa i 98 medicinskih sestara. Svaki od anketiranih profesionalaca povezao je izbijanje zuba s barem jednim zdravstvenim simptomom. Medicinske sestre su na vrhu liste s uvjerenjem da izbijanje zubi uzrokuje u prosjeku 10 različitih simptoma. Pedijatri se nalaze na dnu liste, pripisujući manje od tri simptoma izbijanju zuba.
Veliki broj farmaceuta, medicinskih sestara i liječnika opće prakse vjeruje da izbijanje zuba može prouzročiti povišenu tjelesnu temperaturu iznad 38°C. Više od pola ispitanih medicinskih radnika vjeruje da su djeca kojoj izbijaju zubi sklona prehladama i ušnim infekcijama. Većina medicinskih sestara vjeruje da izbijanje zubi uzrokuje prehrambene probleme, proljev i pelenske osipe.
Zapravo, većina tih simptoma upućuje na bolest – ne na izbijanje zuba. Brkanje tih simptoma s izbijanjem zuba "može spriječiti stručnjake da se učinkovito bave nekim općim razvojnim problemima u ranom djetinjstvu što bi moglo rezultirati zakašnjelom dijagnozom nekih ozbiljnih bolesti", objavili su autori ankete u British Medical Journalu.
Još jedno iznenađujuće otkriće: sve navedene grupe stručnjaka preporučuju korištenje gelova za zube radi olakšavanja izbijanja zubića, iako nema niti jednog čvrstog dokaza da gelovi pomažu u ublažavanju boli kod izbijanja zuba.
Kada će moje dijete početi dobivati zube?
Velika većina djece dobije svoj prvi zub između 4. i 7. mjeseca starosti. Ako ste vi dobili zube vrlo rano, velika je vjerojatnost da će i vaše dijete, budući da je to nasljedno.
Zubi se zapravo počnu razvijati dok je beba još u vašem trbuhu, kada se zubni zameci stvaraju u desnima. Izbijaju jedan za drugim mjesecima, i često- ali ne uvijek – istim redom. Prvo dolaze donje jedinice, potom gornje, onda gornje dvojke, pa donje... Zadnji zubići, kutnjaci, obično se pojave negdje oko drugog rođendana. Do trećeg rođendana vaše bi dijete trebalo imati svih 20 zubića, koji ne bi trebali ispadati sve dok trajni zubi nisu spremni izići, a to je negdje oko 6. godine života.
Je li normalno imati simptome prije izbijanja zubića?
Nekim sretnim bebama izbijanje zuba prođe potpuno bezbolno. Ali većina djece je razdražljiva i sline tjednima ili mjesecima prije nego prvi zubić izbije na površinu. Zašto je to toliko bolno? Dok zubići vaše bebe probijaju svoj put prema van, iritiraju desni koje zbog toga postaju upaljene i otiču. To je ujedno i razlog zbog kojega vaša beba može privremeno odbijati prsa ili bočicu. Pokušajte joj malo trljati desni prije hranjenja i tako privremeno umanjiti bol. Vaša će beba vjerojatno početi gristi stvari negdje oko 3. mjeseca, iako će joj prvi zubi izbiti tek nekoliko mjeseci kasnije.
Iako mnogi roditelji govore kako su im djeca postala grozničava ili imala mekšu stolicu ili im je procurio nosić netom prije izbijanja novog zuba, stručnjaci su podijeljeni oko toga je li izbijanje zubića odgovorno za te simptome. Ono oko čega se svi pedijatri slažu je da treba zvati liječnika ukoliko dijete ima temeperaturu iznad 38.4 °C (ili iznad 38°C za bebe mlađe od 3 mjeseca). Ukoliko se vašoj bebi pojavi mekša stolica, ali ne proljev – ne brinite. Stanje će se popraviti samo od sebe.
Vaša beba može dobiti osip po obrazima i ispod donje usnice zbog pojačanog slinjenja. Vlaga može iritirati kožu, pogotovo noću kada trlja lice o posteljinu. Brišite slinu mekanom pamučnom tkaninom, ali nikako nemojte trljati. Također možete namazati vazelin ili neku sličnu kremu po bebinim obrazima prije spavanja i tako spriječiti daljnju iritaciju.
Što možete učiniti
Vjerojatno ćete prvi zubić u ustima svoje bebe primijetiti u dobi između 4 i 7 mjeseci, iako simptome izbijanja kao što su slinjenje i glodanje predmeta možete primijetiti mjesec ili dva ranije. Dok joj rastu zubi, desni vaše bebe mogu biti otečene i osjetljive. Također možete primijetiti da slini više nego što je uobičajeno i da je pomalo razdražljiva. Neka djeca mogu imati malo povišenu temperaturu, ali ne višu od 37.8 °C. Ako vam se čini da je dijete izrazito nezadovoljno, ima proljev ili temperaturu iznad 37.8 °C, vjerojatno je riječ o infekciji i vrijeme je da nazovete pedijatra.
Dajte bebi nešto za žvakanje, gumene igračke ili grickalice za zube prethodno ohlađene u frižideru. Ako je vaša beba dovoljno stara za krutu hranu, može pomoći i da joj za jelo dajete nešto hladno, poput jogurta ili voćnih kašica – hladnoća bi mogla privremeno ublažiti bol. Davanje neke tvrde nezaslađene hrane, poput dvopeka, može također biti od velike koristi (izbjegavajte mrkve jer mogu prouzročiti gušenje).
Neki roditelji tvrde da jednostavno trljanje desni prstima može umanjiti bol. Oralni analgetici vrlo su popularni iako nema dokaza da doista pomažu; vjerojatnije je da pomaže pritisak vašeg prsta. Neki pedijatri prakticiraju davanje malih doza dječjih analgetika, ali prije nego bilo što odlučite dati svom djetetu, savjetujte se s pedijatrom. Još jedna napomena – nikada nemojte djetetu davati aspirin, jer potencijalno može ugroziti zdravstveno stanje djeteta.
Svima koji dolaze u kontakt s malom djecom treba jasno dati do znanja da malo dijete ni u kom slučaju ne smiju tresti. Nažalost, neki neispavani, rastrojeni roditelji ili skrbnici ovo zaborave.
Snažno tresenje malog djeteta uzrokuje nagli trzaj koji može dovesti do krvarenja u glavi i pojačanog pritiska na mozak, što rezultira njegovim razdvajanjem, piše list Toronto Star.
Budući da kod djece dojenačke dobi mišići još nisu potpuno razvijeni, a moždano je tkivo izuzetno osjetljivo, tresenje djeteta svega nekoliko sekundi može uzrokovati trajne ozljede.
To su, među ostalim, oticanje i oštećenje mozga, cerebralna paraliza, zaostalost u duševnom i fizičkom razvoju, sljepoća, oštećenje sluha, paraliza i smrt.
Dr. James King, pedijatar iz Dječje bolnice Eastern Ontaria, istraživao je posljedice tresenja male djece. Kaže da ljude treba upoznati s tim problemom, jer u mnogim slučajevima ozljede nisu odmah vidljive, a djetetu se može dijagnosticirati gripa ili neka virusna bolest.
"Svima treba jasno dati na znanje da malo dijete ni u kom slučaju ne smiju tresti", kaže dr. King. "To se mora reći ljudima koji su tek postali roditelji."
Cerebralna paraliza može se definirati kao grupa poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam "cerebralna" odnosi se na mozak, a "paraliza" na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još su uvijek predmet mnogih diskusija. Predlaže se i novi naziv za cerebralnu paralizu, "centralni motorni deficit", vjerujući da je to bolje razumljiv termin.
Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će dijete imati cerebralnu paralizu
Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će dijete imati cerebralnu paralizu dijele se na:
1.prenatalne (od začeća do poroda)
2.perinatalne (kratko vrijeme iza poroda i jedan tjedan poslije poroda)
·cerebralne anomalije (uključujući neodređenu primarnu mikrocefaliju i fetalni hidrocefalus)
·manjak kisika
·alkohol ili lijekovi upotrebljavani za vrijeme trudnoće
2. Perinatalni uzroci:
·moždano krvarenje u unutarnje prostore mozga i/ili u moždano tkivo
·periventrikularna encefalomalacija - oštećenje moždanog tkiva lokaliziranog oko ventrikula (prostor s likvorskom tekućinom) uzrokovana manjkom kisika ili problemima s protokom krvi
·potvrđeni edem mozga ili evidentnost neonatalnog šoka, npr. potreba za oživljavanjem
·niski Apgar ili niski pH, mehanička ventilacija više od sedam dana ili komplicirana pneumotoraksom
·neonatalni meningitis
·neonatalne konvulzije
·teška žutica, vrlo niski nivo glukoze ili drugi metabolički poremećaji
3. Postnatalni uzroci:
·trauma mozga
·infekcije
·vaskularni problemi
·neoplazme
·manjak kisika
Znakovi koji pobuđuju sumnju na cerebralnu paralizu
Kada dijete ima oštećenje mozga, onda će različiti simptomi i znakovi voditi roditelje da posumnjaju da nešto nije i redu. Neki od tih simptoma i znakova su:
·slaba kontrola glave poslije dobi od tri mjeseca
·prekomjerna napetost ili mlohavost mišića
·nesposobnost sjedenja bez potpore od 8 mjeseca
·upotreba samo jedne strane tijela
·poteškoće hranjenja
·jaka iritabilnost
·odsutnost osmjeha.
Dijagnoza
Konačnu dijagnozu cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar.
Tretman
Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom potreban je individualni program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor. Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i o postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo, te o samom tretmanu, tj. vrijeme kadje započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.
Druga stanja povezana s cerebralnom paralizom
Osim oštećenja pokreta i položaja, dijete sa cerebralnom paralizom može imati i druga stanja koja ometaju rast i učenje.
To su mentalna retardacija, konvulzije, problemi vida, oštećenja sluha, govorni poremećaji, problemi učenja, poremećaj pažnje i hiperaktivnost.
Djetetova okolina
Roditelji moraju prihvatiti svoje dijete kao osobu kojoj se dogodilo da ima cerebralnu paralizu, a ne kao cerebralno paralizirano dijete. Najvažniji terapeuti u tretmanu djeteta su roditelji. S rastom djeteta individualna terapija postaje nedovoljna. Dijete je potrebno uključiti u vrtić, a kasnije u školu, a nastojati uključiti i u posao.
Sastavio: Prim. dr. sci. Miroslav Pospiš, neuropedijatar
Grčevi u trbuhu uzrokovani progutanim zrakom javljaju se kod mlade dojenčadi (obično izmedu 1. i 4. mjeseca života). Progutani zrak dolazi u crijevo i kod idućeg obroka širenje želuca izaziva pojačani rad crijeva. Zbog toga djeca obično imaju stolicu za vrijeme ili neposredno nakon jela. Ako je u crijevu zrak, javljaju se bolni grčevi, dijete prekida sisanje, napinje se, zacrveni u licu i ima bolni izraz, a nogice podiže prema trbuhu.
Kako je prirodni ritam rada crijeva nešto živahniji noću, tako se i grčevi javljaju predveče i noću. Ako su kolike učestale i jake, stolice mogu biti rjeđe i zelene jer dolazi do ubrzanog rada crijeva. Učestali bolovi, isprekidani san i nedovoljno sna čine dijete razdražljivim, pri čemu se ubrzava peristaltika crijeva i grčevi postaju još izraženiji.
Nemir koji se prenosi iz okoline (nervoza roditelja, nadglasavanje plača djeteta s ciljem umirivanja, drmanje ili učestalo okretanje djeteta) ne djeluju umirujuće i dodatno ubrzavaju rad crijeva, a samim time i grčeve.
Što treba učiniti?
Ako je dijete na prsima, treba mu osigurati mir te pripaziti da zahvati cijelu bradavicu, zajedno s areolom. Ako se hrani na bočicu, duda treba imati dobar odzračni ventil, a otvor mora biti dovoljno velik da dijete bez većih naprezanja može povući sadržaj, dok s druge strane dotok ne smije biti tako velik da su usta puna mlijeka, koje se pokraj dude prelijeva van.
Dobro je na pola obroka podići dijete na rame, pritom ga treba u potpunosti ispružiti u uspravnom položaju. Ako ostane pognuto prema naprijed, puno će teže izbaciti višak zraka. Nakon toga ima više mjesta u želucu i može mu se dati drugi dio obroka, te potom ponoviti zahvat za izbacivanje zraka. Pri tome se može nježno lupkati po leđima kako bi se eliminacija zraka olakšala. No i nakon toga u mlijeku koje je u želucu ima još dosta sitnih mjehurića zraka.
Stoga je dobro poleći dijete na povišeno mjesto (45 stupnjeva), u sjedalicu ili na tvrdi jastuk, još 45 minuta kako bi mjehurići isplivali prema vrhu želuca i kako bi se taj zrak mogao izbaciti. Svakako treba u krevetiću povisiti madrac ispod glave (za oko 10 cm) kako bi se spriječilo jače bljuckanje. Naime, zrak u crijevima povećava ukupni tlak u trbuhu te se kod napona (zbog grčeva) tlak povećava do te mjere da hrana ne ostaje u želucu nego se diže prema ustima. Kiseli želučani sadržaj dodatno podražuje jednjak i može izazvati bolove.
Cjelokupno ozračje u kojem se dijete nalazi treba biti umirujuće: glas i kretnje majke trebaju biti nježni, a buku i jako svjetlo treba izbjegavati. Iako je ponekad teško zadržati smirenost dok beba neutješno plače, upravo time ćete najučinkovitije pomoći smanjenju tegoba.
Zrak koji je u crijevima može se "usitniti" kako bi lakše izašao van. To se postiže simethiconom (kod nas SAB Simplex kapi) koji se daje uz svaki obrok. Riječ je o preparatu koji se ne resorbira, dakle ne prelazi iz crijeva u organizam, a sprečava nastajanje velikih mjehura zraka koje onda crijevo nastoji istisnuti (tada se javljaju bolovi). nego poput deterdženta napravi puno sitnih mjehurića koji lakše prolaze kroz crijevo.
Ležanje na trbuhu ili nošenje na podlaktici u potrbušnom položaju također olakšavaju eliminaciju zraka. Bliski kontakt djetetove i majčine kože (skin to skin contact) djeluje izrazito povoljno na smirenje grčeva.
Postoje dva praktična položaja koja osiguravaju bliski kontakt i povišeni položaj gornjeg dijela tijela bebe.
U prvom položaju dijete je samo u peleni i leži priljubljeno na majčinom prsnom košu. Pri tome majka leži na značajno povišenom uzglavlju, a gornji dio pidžame zakopčava preko djeteta tako da samo glavica ostaje vani (klokan-sistem).
Drugi položaj: majka sjedi i oslanja svoja stopala na drugi stolac ili niski stolić, pri čemu su njezine natkoljenice uzdignute pod 45%. Postavlja dijete na svoje natkoljenice licem prema sebi. Ovaj položaj također osigurava dosta veliku površinu kontakta djeteta s majkom, a istovremeno omogućava dobar kontakt očima (eye to eye contact).
Povremeno se može primijeniti masaža trbuha u smjeru kazaljke na satu kojom se potiskuje zrak duž debelog crijeva prema vanjskom otvoru.
U kritičnim trenucima neutješnog plača mogu se nogice savinute u koljenima potisnuti na trbuh djeteta, a u debelo crijevo se može uvesti toplomjer koji će otvoriti "ventil" izlaznog dijela debelog crijeva i podražiti crijevo da istisne sadržaj.
Bilo da se evakuira stolica ili zrak slijedi olakšanje (najčešće se dobije pjenasta stolica - stolica pomiješana sa zrakom).
Ne preopruča se upotreba nekih "tradicionalnih" pripravaka kao što je čaj od kima jer on može stvoriti dodatne plinove.
Ako navedene mjere ne poluče značajniji efekt, treba se obratiti liječniku kako bi se isključili drugi mogući uzroci bolova u trbuhu i primijenila dodatna terapija kao što su spazmolitici - lijekovi koji umanjuju grčeve crijevne muskulature.
Svaki bebin dan nudi obilje prilika za poticanje razvoja u svim područjima – kognitivnom, motoričkom, socijalnom, jezičnom i području samopouzdanja.
Kognitivni razvoj – sve o učenju. Učenje se temelji na tome što dijete samo doživljava. Istraživanja u ovome području pokazuju da ljudi pamte 10 posto onoga što čuju, 50 posto onoga što vide i punih 90 posto onoga što rade. Djeca posjeduju urođenu znatiželju koja ih stimulira na istraživanje svoje okoline putem osjetila – slušanja, gledanja, kušanja, mirisanja i dodirivanja. Ona shvaćaju koncepte velikog i malog, teškog i laganog, ispod i iznad te druge kroz ono što uistinu vide, čuju, dodiruju, kušaju i mirišu. Dijete koje provodi mnogo vremena pred računalom sklono je dati veći naglasak osjetilu vida na štetu drugih osjetila. Za vrlo malo dijete kratka šetnja parkom s roditeljem pruža mnogo više senzoričkog unosa nego popodne provedeno ispred kompjuterskog ekrana. Igračke iz ove knjige, kada se njima igra zajedno, također pružaju djetetu mnoštvo prilika za gledanje, dodirivanje, mirisanje i slušanje.
Motorički razvoj – sve o kretanju. Motorički razvoj podrazumijeva razvoj koordiniranih tjelesnih pokreta, osobito ruku i nogu («vještine opće motorike») te šaka i prstiju («vještine fine motorike»). Cijeli se razvoj odvija prema redoslijedu. Kada se bebi ili malom djetetu daju velike, otvorene površine za igranje, opće-motorički razvoj napreduje brzo i prema predvidljivom slijedu uzorka. Kada se bebi ne pružaju adekvatne prilike za puzanje, hodanje, trčanje i skakanje, ti opće-motorički razvojni miljokazi će zaostajati. Razvoj fine motorike slijedi isti princip. Što više prilika dijete ima da se služi svojim rukama i da prstima manipulira predmetima, brže se odvija razvoj fine motorike. Glina, plastelin, klinovi i ploče, olovke, albumi za crtanje, flomasteri i, konačno, škare – sve to igra važnu ulogu u jačanju i razvijanju malih mišićnih grupa u rukama. Bez tih vrsta važnih manipulativnih iskustava djetetova fina motorika će zaostajati. Dijete koje duga razdoblja provodi ispred računala neće imati u životu tog toliko posebnog vremena za istraživanje svoje okoline kroz fizičku igru. To je dijete koje mnogo sjedi. Možda će koristiti neke vještine fine motorike dok tipka na tipkovnici ili se služi joystickom, ali su ti pokreti vrlo ograničeni i opetovani. Bit će lišeno vremena koje bi moglo provesti s igračkama koje oduševljavaju osjetila – od pahuljastih plišanih životinja do tvrdih drvenih kocki i čvrstih stranica vlastite knjige priča.
Društveni razvoj – sve o odnosima. Obitelj je vježbalište za sve buduće odnose i svoj najznačajniji doprinos daje tijekom djetetovih prvih pet godina života. Kao što smo mogli očekivati, prvi i najvažniji odnos koji beba uspostavi je odnos roditelj-dijete. Drugi najvažniji za bebin socijalni razvoj je njen odnos s bakom i djedom, kojeg slijedi odnos s braćom i sestrama. Nakon toga, uža obitelj, tete, ujaci, bratići i sestrične također pružaju važne rane odnose, jednako kao i odnosi uspostavljeni s bliskim obiteljskim prijateljima. Mogli biste zamisliti ove odnose slično kao krugove koji se neprekidno šire od oblog šljunka bačenog u ribnjak. Krugovi najbliži sredini su najvažniji, ali svi krugovi zajedno čine cjelovitu sliku. Čak je i za mališane igranje na računalu u velikoj mjeri samotno, a ne društveno iskustvo. Računalo odgovara kao što je programirano, ni više, ni manje. Ono očito ne može uspostaviti vrijedan odnos s djetetom.
Jezik – sve o komunikaciji. Svrha jezika je da se dostavi poruka. Svrha slanja poruke je da se dobije reakcija. Svrha reakcije je da se saopći druga poruka. Osoba koja šalje poruku koristi ekspresivni jezik; osoba koja prima poruku odgovara koristeći receptivni jezik. Dok rastu, djeca trebaju dosta proširenih prilika da govore (da koriste ekspresivni jezik), slušaju (da koriste receptivni jezik), pišu (da koriste ekspresivni jezik) i čitaju (da koriste receptivni jezik). Danas škole polažu puno pozornosti na čitanje: no ipak, vještine govorenja, slušanja i pisanja moraju također igrati značajnu ulogu u nastavnom planu za malu djecu. Pružanje djetetu obilja prilika za provođenje vremena s drugom djecom u vođenom i podupirućem okruženju je odličan način da se postignu ovi ciljevi. Televizija, video i filmovi, koji jezik prikazuju slobodno, ne dopuštaju primjerene reakcije i interakcije. Računala su također manje edukativna kao oruđe za komunikaciju, nego što se mogu činiti u početku. Iako dopuštaju kontrolirane odgovore i interakcije, oni ograničavaju mlade korisnike samo na ograničenu vizualnu komunikaciju. Štoviše, interakciji sa strojem manjka osobno i emocionalno iskustvo koje je tako važno za normalan ljudski razvoj, osobito u ranom djetinjstvu. Strojevi ne omogućuju kontakt oči u oči, nježan dodir po ruci, niti osmijeh! Ljudsko izražavanje i reagiranje su vitalne komponente koje govor, slušanje, pisanje i čitanje čine osnovnim interaktivnim procesima. Igranje s djetetom je najprirodniji način na svijetu da se povećaju njegove komunikacijske sposobnosti.
Samopouzdanje – sve o osjećaju vrijednosti. Roditelji drže ključ djetetovog osjećaja vlastite vrijednosti, koji je gotovo u potpunosti razvijen u prvih pet godina života.
Razdoblje od rođenja do pete godine često se naziva razvojnim godinama. Razvoj nije nešto čemu svatko može poučiti dijete. Međutim, gotovo svatko može olakšati djetetov razvoj; znači, maksimizirati njegov potencijal da bude sve što može biti. Sva djeca prolaze kroz iste razvojne faze po manje više istom redoslijedu. Jedina razlika je da nepovoljno okruženje može usporiti djetetov razvoj, a obogaćeno okruženje ga može ubrzati. Svaka osoba ima jedinstveno genetsko ustrojstvo i jedinstven zdravstveni profil koji je u interakciji s jednako jedinstvenim skupom osobnih iskustava. Jedno od životnih zadovoljstava u prvih pet godina, osobito u prve tri, jest gledati svoje dijete kako se razvija iz sićušne bebe u pojedinca koji hoda, govori, misli i sudjeluje u životu u funkcionalnom smislu. Dio tog zadovoljstva je također olakšati taj proces koliko je god moguće. Učenje je bit razvojnog procesa. Ono se za vaše dijete odvija tijekom svake minute budnog stanja. Mozak zabilježi preko osamdeset i pet milijuna dijelova informacija svaki dan. Kako beba gleda, sluša, dira, kuša i miriše svijet oko nje i kako na temelju tih informacija počinje stvarati odnose, nastaju nove neuronske veze, a roditelji to mogu pomoći olakšati. Zato što se učenje već odvija, poučavanje nije problem. Budući da ga ne možete spriječiti, čini se jedino razumnim igrati svoju ulogu u njegovom podržavanju. Kako biste podržali djetetovu želju za učenjem, možete pružiti pozitivno okruženje ispunjeno vrijednim iskustvima.
Neplanirano vrijeme – prirodan uvjet za rano učenje – nužno je za vaše dijete. Takvo vrijeme je bogato spontanom igrom. Ako ste jednostavno dostupni vašoj bebi, nudeći svoje vrijeme i pozornost, dijete će točno znati što da radi da ostane zaposleno! Kako je lijepo znati da možete pustiti da se sve to dogodi. Kao što nema službenih knjiga s pravilima za roditelje, zato što vam je priroda usadila potrebno znanje da brinete za vaše maleno, tako nema ni službenih knjiga s pravilima za djecu. Sjetite se vremena kada ste vi bili dijete. Kao što ste i vi znali, tako zna i vaše dijete.
Osim svježeg zraka i vježbe, roditelji imaju još jedan razlog što češće boraviti vani s djecom. Novo istraživanje pokazalo je da je to vrlo učinkovito u sprečavanju kratkovidnosti.
Australski stručnjaci tvrde da su dokazali kako je za sprečavanje kratkovidnosti kod djece ključan boravak na svježem zraku.
Miopija ili kratkovidnost posljednjih je godina sve češća, dok je ima čak 80 posto iz visokoobrazovanih grupa. Rad prilikom kojega se oči naprežu izbliza, poput čitanja, pospješuje kratkovidnost.
Iako boravak vani nema značajnijeg efekta na sprečavanje kratkovidnosti među mlađom djecom, kod 12-godišnjaka svakodnevni boravak od 2,8 sati smanjuje šanse da je dobiju. Djeca koja vani provode manje od 1,6 sati i 3,1 sat aktivnosti "izbliza", poput čitanja i učenja, imaju dvostruke šanse postati kratkovidna, u odnosu na djecu koja su više vani i manje naprežu oči.
Iako još nisu došli do zaključka zašto boravak vani djeluje protektivno, pretpostavljaju da to ima veze s većom izloženošću svjetlosti.
Ako dijete živi sa samilošću, uči samo sebe sažalijevati.
Ako dijete živi s ismijavanjem, uči se sramiti.
Ako dijete živi s ljubomorom, uči što je zavist.
Ako dijete živi sa stidom, uči se osjećaju krivnje.
Ako dijete živi s ohrabrivanjem, uči se samopouzdanju.
Ako dijete živi u toleranciji, uči se strpljenju.
Ako dijete živi s pohvalama, uči cijeniti.
Ako dijete živi s prihvaćanjem, uči se ljubavi.
Ako dijete živi s odobravanjem, uči voljeti samoga sebe.
Ako dijete živi s priznanjem, uči da je dobro imati cilj.
Ako dijete živi s dijeljenjem, uči o velikodušnosti.
Ako dijete živi s poštenjem i pravednošću, uči da postoje istina i pravda.
Ako dijete živi sa sigurnošću, uči se vjeri u sebe i one oko sebe.
Ako dijete živi s prijateljstvom, uči da je svijet mjesto na kojem je ugodno živjeti.
Ako vi živite s mirom, vaše će dijete živjeti spokojno.
S čime živi vaše dijete?
“Batina je iz raja izašla!“
“I mene su tukli pa sam dobro ispao!”
Koliko ste često čuli ove rečenice i složili se s njima?
Odgajanje djece kako bi bili socijalno prihvatljivi odrasli ljudi jedan je od najzahtjevnijih roditeljskih poslova. Neki roditelji kao mjeru odgoja koriste i fizičko kažnjavanje (sve ono što za svoju glavnu svrhu ima nanošenje boli djetetu – bez obzira na jačinu ili učestalost). Moguće je da ga koriste jer su i sami bili tako kažnjavani u djetinjstvu ili zato što se slažu da je tjelesno kažnjavanje dobra metoda za učenje djece društveno prihvatljivom ponašanju.
Spadate li u jedne od njih, razmislite o učinkovitosti metode popularno zvane “malo po guzi”.
Roditelji tuku djecu jer misle kako će ih takve male kazne naučiti da ne rade stvari koje nisu dopuštene.
Kakvim god lekcijama roditelji na taj način pokušavaju naučiti svoju djecu, to očito ne funkcionira.
Kada bi lupanje po guzi i ostale vrste fizičkog kažnjavanja bili djelotvorni, moglo bi se očekivati da djeca koja dobiju po guzi “kad je to potrebno”, nešto iz toga nauče i počnu se “ljepše” ponašati, te da ih moramo sve manje i manje kažnjavati.
Ali nije tako!
Roditelji koji su počeli fizički kažnjavati svoju djecu prije navršene godine dana, kažnjavaju ih jednako često i kad imaju četiri godine, kao i oni roditelji koji su ih počeli kažnjavati kasnije. Tjelesno kažnjavanje je učinkovito u trenutnoj situaciji, dijete prestaje raditi ono što je radilo, ali ne nauči da drugi put ne treba raditi to isto.
Roditelji tuku djecu kad su ljuti
Neki roditelji fizički kažnjavaju dijete iako znaju i žele dijete nenasilno odgajati, ali zbog stresa uzrokovanog samom situacijom to ne uspijevaju. Takve roditelje nepoželjno ponašanje djeteta dovodi do osjećaja srdžbe i gubljenja kontrole, te oni u toj situaciji impulzivno reagiraju fizičkom kaznom. Roditelj se u trenutku fizičke kazne smiri, ali najčešće ga nakon toga preplave osjećaji srama i tuge. Dijete dobiva jednu opasnu poruku – ljutnja se rješava fizičkim udarcem. Brinu li vas pitanja Koliko jako je prejako? ili Koliko često je prečesto?, jednostavan
odgovor je da je neprihvatljivo svako roditeljsko nasilno ponašanje prema djetetu koje nanosi stvarnu ili potencijanuštetu djetetovu dostojanstvu i razvoju.
Znate li na koje načine fizičko kažnjavanje može biti štetno za dijete?
• Fizičko kažnjavanje uništava djetetovo samopouzdanje i povjerenje u svijet oko sebe.
• Kada odrasla osoba tuče dijete, prenosi mu poruku kako je u redu tući i maltretirati manje i slabije od sebe.
• Udaranje uči djecu agresivnom ponašanju; veća je šansa da će i oni biti “udarači” kad odrastu.
• Udaranje djeteta može dovesti do ozljeda, kao što su ogrebotine, hematomi, oštećenja živaca, lomovi kostiju.Čak i kad udarac po guzi po mišljenju roditelja nije jak, mnoga djeca pritom mogu izgubiti ravnotežu te pasti na glavu ili udariti o neki predmet.
• Fizičko kažnjavanje djetetu prenosi porukukako je u redu da te netko tko te voli istovremeno i povređuje.
• Ako tučete dijete kada se loše ponaša, u tom trenu spriječit ćete loše ponašanje, ali zapravo gubite priliku naučitiga prikladnijem ponašanju. Kažnjeno dijete zaokupljeno je ljutnjom i nije u stanju naučiti kako se zapravo treba ponašati u određenoj situaciji.
• Strah nije učinkovit način podučavanja prikladnom ponašanju, a dijete će to poželjno ponašanje uglavnom iskazivati samo ako je osoba koja ga tuče u blizini.
• Djeca koju se često tuče možda i jesu “dobra” kad su mala, ali u njima se godinama skupljaju ljutnja i predbacivanje koji često svom snagom izlaze van u pubertetu - tada ispaštaju i roditelji, ali i društvo u cjelini.
• Ponašanja zbog kojih udaramo djecu vrlo često nisu sama po sebi loša, već su samo izraz njihove znatiželje, potrebe za našom pažnjom, spavanjem, hranom - dijete se ponaša na jedini način koji zna, s obzirom na svoju dob i iskustvo.
• Udaranje uopće nije dobar način podučavanja poželjnog ponašanja – djeca puno bolje uče kroz razgovor i kroz kopiranje obrasca ponašanja odraslih.
Pomoć djetetu da nauči upravljati vlastitim emocijama i ponašanjem, da nauči prihvatljiva ponašanja i stekne samodisciplinu spada među temeljne roditeljske zadaće.
Roditelji koji ne tuku svoju djecu nipošto nisu blagi, popustljivi ili pretjerano strpljivi, već su svjesni velikog broja ostalih, nenasilnih načina odgajanja djece. I oni žele promijeniti ili zaustaviti trenutno djetetovo ponašanje (kad se dijete ponaša loše), ali način na koji do toga dolaze je drugačiji.
Kad se dijete dobro ponaša
Roditelji trebaju obraćati pozornost na dobro ponašanje i nagraditi ga (a ne samo kritizirati/ kažnjavati nepoželjno ponašanje). Nagrade ne trebaju biti materijalne. Davanje pohvala ili privilegija kazuju djeci da uvažavamo njihov
napor i pokušaje. Djeca će učiniti više zbognagrade, nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne. Upotrebljavajte pohvale za njih kao osobe (“Divan si”) i pohvale za ono što rade (“Dobro si zakopčao gumbe”).
Koristite i privilegije. Privilegije mogu biti dodatno vrijeme za gledanje televizije, kasnije odlaženje u krevet ili nešto drugo u čemu djeca uživaju. Privilegije nikad ne smiju uključivati osnovne djetetove potrebe, kao što su hrana, vrijeme provedeno s roditeljima, sigurnost, ljubav ili povjerenje.
Dobra priprema za rizične situacije
• postavite realna očekivanja djetetova ponašanja (teško je očekivati potpuno pristojno ponašanje dvogodišnjaka za ručkom u restoranu)
• jasno izrazite djetetu što očekujete od njega u pozitivnom ozračju („Do 7 sati napiši zadaću, a zatim ćemo zajedno gledati film“), ne koristite prijetnje („Ako ne napišeš zadaću do 7 sati, nećeš gledati film“)
• obrazložite djetetu razloge zabrane (npr. ako dijete crta po zidu, objasnite mu zašto bi trebalo crtati po papiru)
• objasnite mu gdje su vaše granice poštujući njegove želje („Kad idemo u dućan, možeš izabrati jedan slatkiš u vrijednosti do 5 KM“)
• vodite računa o djetetovim osjećajima: priznajte, prihvatite i slušajte što dijete osjeća (npr. ako dijete ne voli ići u vrtić, omogućite mu da izrazi svoje nezadovoljstvo plačem ili negodovanjem, nemojte biti ljuti na njega zato što se tako osjeća)
• vodite računa o djetetovim potrebama (npr. ako morate dugo čekati u redu, dajte djetetu neku igračku za zabavu – tako mu neće biti dosadno i manje će stvarati probleme)
• promijenite okolinu - to je ponekad lakše nego mijenjati dijete (npr. ako dijete često vadi stvari iz kuhinjskih ladica, jednostavno ih zaključajte ili zatvorite tako da ih dijete ne može otvoriti)
• pronađite prihvatljivu alternativu – usmjerite djetetovo ponašanje (npr. ako ne želite da dijete gradi “šator” u dnevnoj sobi, recite mu gdje ga smije graditi)
• pokažite djetetu kako biste željeli da se ponaša (npr. ako dijete vuče mačku za rep, pokažite mu kako se mačku mazi)
• umjesto naredbi, dajte djetetu mogućnost izbora (npr. umjesto “Operi zube!”, recite “Hoćeš li oprati zube prije ili poslije oblačenja pidžame?”)
• radite male ustupke (npr. „Danas ne moraš pospremiti igračke jer vidim da si jako umorna“)
• osigurajte vrijeme za pripremu djeteta (npr. ako vam dolaze gosti, pronađite vremena objasniti djetetu kako želite da se ponaša; budite vrlo određeni, a možete s djetetom i odglumiti moguće problematične situacije)
• izrazite svoje osjećaje (dajte djetetu do znanja kako njegovo ponašanje utječe na vas, npr. „Strašno sam umorna od čišćenja mrvica u dnevnoj sobi“)
• ponekad je potrebna akcija (npr. ako dijete trči preko ceste dok zajedno šetate, za vrijeme prelaska čvrsto mu stisnite ruku i smireno objasnite zašto je opasno tako trčati)
• grlite svoje dijete (nježni dodiri u kombinaciji s pohvalom moćna su prevencija sukoba)
• budite razigrani (mnoge konfliktne situacije mogu se lako pretvoriti u igru: “Hajdemo se praviti da smo sedam patuljaka dok pospremamo sobu”, “Hajde ti meni operi zube, a ja ću tebi”)
• smanjite napetost kroz smijeh (npr. ako je dijete ljuto na vas, predložite mu borbu jastucima, a vi se na kraju dramatično predajte)
• dogovarajte se i pregovarajte (npr. Ako želite ići kući, a dijete još ne bi iz parka, dogovorite koliko se još puta prije odlaska smije spustiti toboganom)
• zajednički rješavajte konflikte (razgovarajte o postojećim konfliktima sa svojom djecom, izrazite svoje vlastite potrebe i zatražite njihovu pomoć u rješavanju problema, zajednički odredite pravila, održavajte obiteljske sastanke)
• ponovo razmislite o svojim očekivanjima (mala djeca imaju intenzivne potrebe i osjećaje, po svojoj prirodi su znatiželjna, glasna, nestrpljiva, tvrdoglava, neuredna, zahtjevna, kreativna, zaboravljiva, usmjerena na sebe i puna energije; Prihvatite ih takve!)
U samoj situaciji (ili neposredno nakon nje) roditelj može:
• reći glasno NE kad to i misli, tonom glasa i stavom tijela pokažite da se ne slažete s onim što dijete čini
• dopustiti da se dogode prirodne posljedice (npr. ako dijete ne objesi svoj ručnik nakon kupanja, ostavite ga tako i ujutro će ga dijete zateći mokrog i vlažnog)
• udaljiti svoje dijete od problematične situacije i ostati s njim (iskoristite to vrijeme za slušanje, razgovor o vlastitim osjećajima, grljenje i rješavanje sukoba)
• ignorirati nepoželjno ponašanje (npr. dijete psuje – koristi psovku kako bi izazvalo reakciju roditelja)
• kazniti dijete gubitkom privilegije – privilegija je pravo koje daje roditelj (npr. za gledanje televizije)
Osjećate li da vam je situacija nepodnošljiva:
• zamolite drugu odraslu osobu da vas „zamijeni“ neko vrijeme
• uzmite si vrijeme da se „ohladite“ (stavite dijete na sigurno mjesto i izađite iz prostorije, poduzmite sve što je potrebno da se smirite i preuzmete kontrolu nad sobom – duboko udahnite i polako izdahnite, plačite, nazovite prijateljicu, istuširajte se, skuhajte si biljni čaj)
Mora li vaše malo dijete nositi naočale možda je teško nagovoriti ga da ih redovito koristi. Nošenje naočala mora postati dio svakodnevne rutine, kao pranje zubi i oblačenje, objasnite mu.
Iz Children's Physician Networka nude prijedloge koji bi vam mogli olakšati uvjeravanje:
1. Neka dijete samo izabere okvir, a vi svakako pohvalite kako mu dobro pristaju.
2. Na početku ih može nositi i samo kratko, dok se ne navikne.
3. Potičite ga da nosi naočale posebno dok radi nešto u čemu uživa, primjerice dok gleda crtić ili lista omiljenu slikovnicu.
4. Ne gnjavite ga zato što ne nosi naočale, već hvalite kad god ih stavi na nos.
5. Nošenje naočala mora postati dio svakodnevne rutine, kao pranje zubi i oblačenje, objasnite mu.
6. Spomenite sportaše, glumce, pjevače ili članove obitelji koji nose naočale.
Termin disleksija prvi je opisao Pringle Morgan 1896. godine kad je poteškoće u učenju čitanja kod jednog dječaka opisao kao "poteškoće sa slovima i riječima".
Novije definicije kažu da je disleksija poremećaj u usvajanju čitanja, unatoč urednoj inteligenciji, urednim senzornim sposobnostima i odgovarajućem poučavanju (Grubin, 2002.).
Prema klasifikaciji DSM-IV (dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja Američkog psihijatrijskog udruženja), postoje tri vrste poremećaja u učenju: poremećaji čitanja, pisanja i računanja. Ti poremećaji mogu se javiti izolirano, svaki za sebe, ili udruženo. Najčešće su udruženi poremećaji u učenju čitanja i pisanja. Pisanje je kompleksnija vještina od čitanja pa su i poremećaji pisanja češći.
Disleksiju, kao specifičnu poteškoću u učenju čitanja, treba jasno razlikovati od drugih poteškoća u učenju koje mogu biti posljedica ADD (poremećaj nedostatka pažnje) ili ADHD poremećaja (poremećaj nedostatka pažnje s hiperaktivnošću), sniženih kognitivnih sposobnosti, oštećenja vida i sluha ili jakog zaostajanja u razvoju govora.
Poremećaj nedostatka pažnje sa ili bez hiperaktivnosti u velikom se broju slučajeva javlja zajedno s disleksijom, što kliničku sliku čini složenijom i dodatno otežava iznalaženje pogodnih strategija pomoći, te produžava vrijeme potrebno za usvajanje vještine čitanja.
Isto tako, disleksiju treba razlikovati od uobičajenih poteškoća koje djeca početkom školovanja imaju u čitanju i pisanju. Pogreške tipa zrcalno pisanje , pisanje riječi zajedno (udućan, nastol...) ili zamjena sličnih slova (b – d, ž – š, g – k, o – u...), dobro reagiraju na pojačan angažman učitelja i roditelja.
Simptomi disleksije i disgrafije
Disleksija je skup simptoma koji se manifestira sporim, netočnim čitanjem i slovkanjem. Dijete zamjenjuje slova koja slično zvuče ili slično izgledaju (d – b, b – p, i – l, d – b, š – ž, s – z, m – n, u – n) te ispušta slogove i dijelove riječi. Usmjerenost na tehniku čitanja odražava se na uspješnost razumijevanja pročitanog teksta.
Disgrafija se, kao poremećaj usvajanja vještine pisanja, manifestira u nepravilnom držanju olovke, nepoštivanju crtovlja, nečitkom rukopisu, ispuštanju slova i slogova te zamjeni slova.
Uzroci disleksije
Unatoč mnogim istraživanjima u neurologiji, psihologiji, logopediji i drugim znanostima, uzroci disleksije nisu do kraja razjašnjeni. Smatra se, pojednostavljeno rečeno, da je uzrok disleksije disfunkcija moždanih hemisfera u integriranju različitih vještina i sposobnosti (jezičnih, vidnih, slušnih, motoričkih) koje su angažirane u procesima čitanja i pisanja. Kod djece s disleksijom i disgrafijom nalazimo nedovoljnu ovladanost jezikom, poteškoće u fonološkoj svjesnosti i brzini procesiranja informacija, loše radno pamćenje i pamćenje općenito, poteškoće u sekvencioniranju, auditivnoj i vizualnoj percepciji i motoričkim vještinama. Primijećeno je da se često javlja u pojedinim obiteljima te se smatra nasljednom, ne kao bolest nego kao stanje. Zbog toga su važni podaci o obiteljskoj anamnezi i eventualnom postojanju disleksije kod drugih članova obitelji. Disleksija je češća kod dječaka nego kod djevojčica. Nešto je češća i kod ljevorukih osoba nego kod dešnjaka.
Simptomi u predškolskoj dobi koji mogu ukazivati na pojavu disleksije.
Odstupanja u ranom razvoju djeteta mogu najaviti pojavu poteškoća u učenju čitanja.
Valja obratiti pozornost na sljedeće simptome:
·kasno progovaranje i usporen jezično-govorni razvoj;
·siromašan rječnik;
·dugo zadržavanje pogrešaka u izgovoru glasova;
·poteškoće u izražavanju misli i ideja;
·poteškoće u traženju pravih riječi (umjesto imenovanja opisuje predmet – npr. umjesto "olovka" reći će "ono za pisanje");
·poteškoće u prisjećanju na mjesta i događaje;
·miješanje riječi koje slično zvuče (sjeme – Sljeme, dotovo – gotovo, svi – sni, snijeg – smijeh, pegla – tegla...);
·prisutnost agramatizama u govoru ("tri jabuka", "plavi hlače", obučela, cipeli);
·poteškoće u učenju pjesmica, brojalica – poteškoće u pamćenju općenito;
·nerazvijenost fonološke svjesnosti (ne prepoznaje rimu, ne može podijeliti riječi na slogove, spojiti slogove u smislene riječi, ne prepoznaje prvi glas u riječima…);
·nespretnost u krupnoj i finoj motorici (posrće, ozljeđuje se češće nego druga djeca);
·nezrelost grafomotorike;
·nesigurnost u prostornim odnosima (neosviještenost vlastitog tijela u odnosu na prostor, nerazumijevanje i nekorištenje prijedloga za označavanje prostora, npr. ispred – iza, pored, do, lijevo – desno...);
·nesigurnost u vremenskim odnosima (ne razumije i ne koristi riječi prije, poslije, jučer, danas sutra…);
·nemotiviranost i nedostatak interesa za crtanje, pisanje i čitanje.
Svi navedeni simptomi ne moraju biti prisutni kod djeteta da bi se posumnjalo na disleksiju. Vodeći znaci koji zahtijevaju stručne procjene jesu poremećaji u usvajanju jezika, fonološke svjesnosti i poteškoće u radnom i dugotrajnom pamćenju. Ako su oni jače izraženi, uočavaju ih i odgojitelji i roditelji, te često znaju signalizirati potrebu poduzimanja preventivnih mjera.
Kod određenog broja djece simptomi su blagi. Roditelji i odgojitelji znaju reći da su im takva djeca "nedefinirana". Nešto su živahnija od druge djece, kratkotrajne su koncentracije, ne vole crtati ni pisati, sklona su određenom tipu aktivnosti (npr. igre građenja), ali su inteligentna i brzo pronalaze rješenja za probleme, što često "zamaskira" postojanje nezrelih funkcija. Često se misli da će dijete maturacijom prerasti probleme.
Procjena nekih sposobnosti bitnih za usvajanje čitanja i pisanja
U predškolskoj dobi se procjenjuju:
·usvojenost jezično-govornog razvoja u svim segmentima (razumijevanje govora, razvijenost rječnika, artikulacije, gramatike, morfologije, sintakse);
·fonološka svjesnost (sposobnost glasovne obrade – prepoznavanje i stvaranje rime, prvog i zadnjeg glasa u riječima, raščlamba i spajanje slogova i glasova, pamćenje veze slovo – glas);
·stanje vizualno-motoričkih sposobnosti (uvid u vizualno razlikovanje, pamćenje, vizualno-prostorne odnose, grafomotoriku);
·sukcesivne funkcije (sposobnost pamćenja i reproduciranja podražaja u potrebnom redoslijedu – ritmovi, ponavljanje verbalnih nizova...);
·lateralizacija (usklađenost gornjih i donjih ekstremiteta, orijentacija na vlastitom tijelu, orijentacija u prostoru i na papiru).
Ukoliko je potrebno, radi jasnije i potpunije slike i diferencijalne dijagnoze, dijete se upućuje na dodatne pretrage koje podrazumijevaju psihološku, audiološku i neurološku obradu.
Programi pomoći
Budući da ne postoje dva djeteta s disleksijom s istim simptomima, i djeca predškolske dobi pokazuju različito izražena odstupanja u vještinama i sposobnostima koje su važne za usvajanje čitanja i pisanja. Iz toga slijedi da ne postoje univerzalni programi pomoći, nego je program i pristup za svako dijete individualan.
Specifični se programi temelje na rezultatima logopedskih procjena, sustavni su, postupni i razvojno primjereni. Jezično-govorni tretman je temeljan i u njega se ugrađuju vježbe za poticanje nerazvijenih vještina i sposobnosti (vidnih, slušnih, grafomotoričkih, pažnje, pamćenja...).
Pritom valja imati na umu da je u predškolskoj dobi dječji mozak posebno prijemčiv, samo valja izabrati odgovarajuće načine učenja. Predškolsko dijete uči svim osjetilima (multisenzorno), a takav način učenja je najprimjereniji i najučinkovitiji. Dijete s disleksijom ili ono kod kojega postoje naznake da bi moglo postati disleksično u školskoj dobi, najteže uči auditivnim putem. Znamo da se kod nas školsko učenje (još uvijek) zasniva upravo na auditivnim metodama. Zato je važno osigurati učenje putem svih osjetila i pronaći način koji najbolje odgovara svakom djetetu. Kako je auditivni put učenja najslabiji, valja ga osnaživati odgovarajućim vježbama kojima će jačanje auditivnih sposobnosti biti prezentirano i kroz druge kanale (slikama, bojama, različitim materijalima). Važno je takvom djetetu davati jasne upute (ne složene nego dio po dio) te više nego drugoj djeci strukturirati vrijeme i prostor. Izuzetno je važno imati vjeru u dobar ishod, pokazati strpljivost u radu, pohvaljivati dijete za postignuća i podizati mu samopouzdanje.
Prijedlozi aktivnosti za poticanje razvoja vještina važnih za usvajanje čitanja i pisanja
Ukoliko primijetite da dijete u skupini ima poteškoće koje bi mogle ukazivati na probleme u usvajanju čitanja i pisanja, slijede primjeri igara i aktivnosti koje vam mogu pomoći u razvijanju tih vještina i sposobnosti.
Aktivnosti i igre za poticanje govorno-jezičnog razvoja: prepričavanje doživljaja, priča, mijenjanje završetka poznatih priča, pričanje nove priče prema poznatoj s novim likovima, što bi bilo da je... (postavljanje problema), izmišljanje riječi na zadani slog (na, ta sa...), traženje sličnosti (bijelo kao...), traženje suprotnosti (brzo – polako, oštro – tupo), otkrivanje i prepoznavanje krivih izričaja (kako ti zvuči kad kažem: u kuća, pasovi, novi košulji), izmišljanje novih riječi – anagrami (bor – rob, dira – radi, ris – sir, put – tup, sok – kos), igre scenskim lutkama, traženje riječi koje se slažu (kolac – lonac, riče – viče...), stvaranje lanca riječi (isti početak ili kraj), imenovanje nastambi životinja (pčela – košnica, kokoš – kokošinjac).
Igre za razvoj slušne pažnje i diskriminacije: prepoznavanje i imenovanje vukova (lupkanje, kucanje, šuštanje papirom, zvukovi igračke...), prepoznavanje zvukova iz prirode, prepoznavanje i imenovanje zvukova s audio-zapisa, slaganje sličica, geometrijskih likova ili predmeta po zadanom redu.
Vizualno-motoričke sposobnosti potičemo manipulativnim aktivnostima kao što su rezanje, lijepljene različitih oblika od različitih materijala, lijepljenje i sastavljanje likova od izrezanih dijelova; nizanje kuglica, tjestenine, plodova; modeliranje od gline, plastelina, tijesta; zakopčavanje, vezanje čvorova, pletenje pletenica te vježbama grafomotorike (koristeći crtančicu i prikladne radne listove).
Važno je da dijete ima dobru orijentaciju u prostoru i u tim aktivnostima polazimo od vlastitog tijela: ja mogu biti ispred, iza, pored, gore, dolje, lijevo, desno od nečega ili nekoga. Vježbe orijentacije na papiru podrazumijevaju da se, ako je potrebno, djetetu skrene pozornost na smjer pisanja i korištenja papira: pišemo slijeva nadesno, odozgo prema dolje.
Ako dijete ima poteškoća u traženju odgovarajućih riječi, bit će mu od pomoći sljedeće govorne igre: predviđanje zadnje riječi kod čitanja priče ili recitiranja pjesmica, nabrajanje igračaka, hrane, vozila, boja, stvaranje kategorija riječi (beba, auto, kocka su… igračke), prepoznavanje riječi koja se ne uklapa u niz (konj, krava, pile, kruška...), prepoznavanje dviju riječi koje idu zajedno (leptir, cvijet, papir), dopunjavanje rečenica.
Vježbe za razvoj predčitačkih vještina (prepoznavanje i stvaranje rime, prepoznavanje prvog glasa u riječima, prepoznavanje zadnjeg glasa, pamćenje veze slovo-glas...) možemo započeti s dječjim imenima. Za svako ime stvorimo što više riječi u rimi (Ana – banana, Iva – gljiva, Marko – žarko). Za osvješćivanje prvog glasa u riječima također su dobre igre s imenima. Primjerice: sva djeca čije ime počinje s "A", sjedit će za određenim stolom, ili odgojitelj za svog "pomagača" u nečemu može odrediti dijete čije ime počinje s "I". Kod rada na osvješćivanju prvog glasa važno je se da se taj glas može u govoru produžavati i da je čest, tako da ga djeca mogu što lakše slušno zamijetiti. Za upoznavanje sa slovima i pamćenje veze slovo-glas postoji niz igara i aktivnosti. Naši vrtići su bogati materijalima, a odgojitelji idejama kako ih djeci približiti. Slova se mogu izrezivati od različitih materijala (papira, tkanine, brusnog papira), lijepiti (stvaranje vlastite slovarice), bojati, kaširati, modelirati od gline, plastelina, tijesta. Radi boljeg usvajanja, slova se mogu učiniti neobičnima: mogu se napraviti velika kao što su i djeca, mogu biti mala, šarena, s detaljima koja im daju neka druga obilježja (s nogama, očima, ustima, krilima i sl).
Posljedice disleksije
Posljedice disleksije za dijete mogu biti razorne, osobito ako se ona na vrijeme ne prepozna, dijagnosticira i pravilno ne tretira. Nesposobnost djeteta da svlada tečno čitanje, što je osnovna zadaća u početku školovanja, nailazi na nerazumijevanje okoline i netolerantnost. Dijete se etiketira kao lijeno, neinteligentno pa i zločesto, gubi samopouzdanje te stvara sliku o sebi kao o neuspješnoj osobi. To također utječe i na obitelj djeteta.
Školskom djetetu je važno na njemu razumljiv način objasniti prirodu problema, usporediti učenje čitanja s učenjem svake druge vještine (učenjem plivanja, tenisa...), istaknuti njegove dobre strane i sposobnosti. Dobro je i navesti mu primjere poznatih ljudi – znanstvenika, glumaca ili sportaša koji su imali slične probleme a poslije su napravili sjajne karijere.
Disleksija je, nažalost, cjeloživotni problem. Dijete će uz adekvatnu pomoć svladati čitanje i pisanje, može steći i akademsko obrazovanje, ali neki od simptoma disleksije ostat će prisutni cijeli život. Učenje čitanja i pisanja olakšat će rano prepoznavanje problema, rana dijagnostika, pružanje ciljane i pravovremene pomoći djetetu te edukacija roditelja i odgojitelja.
Nekada se smatralo da je mentalna retardacija rijedak fenomen koji se samo ponekad javi. Današnja saznanja ukazuju nam da 1-3% populacije čine osobe s mentalnom retardacijom.
Kod postavljanja dijagnoze treba voditi računa o ukupnom dojmu u snalaženju i komunikaciji koje mentalno retardirana osoba prezentira.
Postoje mnoge varijacije u tome što znači mentalna retardacija u određene osobe - osim značajnog ispodprosječnog intelektualnog funkcioniranja, u osobe treba postojati i značajno ograničenje adaptivnog funkcioniranja na barem dva od sljedećih područja vještina: komuniciranje, briga o samom sebi, život kod kuće, socijalne/interpesonalne vještine, uporaba zajedničkih sredstava, samousmjernosti, funkcionalne akademske vještine, rad, slobodno vrijeme, zdravlje i sigurnost. (prema DSM-IV).
Jednom postavljena dijagnoza može se promijeniti, u smislu postojanja mentalne retardacije i pripadnosti određenoj podkategoriji.
Najveći dio osoba s mentalnom retardacijom spada u skupinu osoba s blagom mentalnom retardacijom. To su osobe čiji je IQ (koeficijent inteligencije - mjera intelektualnog funkcioniranja) između 55 i 69. Ova skupina obuhvaća najveći dio (oko 85%) osoba s tim poremećajem. Njihov razvoj je tipično usporeniji nego kod njihovih vršnjaka, često se tijekom predškolskog razdoblja ni ne dijagnosticiraju. Do kasne tinejdžerske dobi mogu steći akademske vještine otprilike do razine šestog razreda. U odrasloj dobi obično steknu socijalne i radne vještine za minimum samostalnog uzdržavanja, ali mogu trebati nadzor i usmjeravanje. Mogu živjeti samostalno i imati svoje obitelji o kojima se brinu uz pomoć društva i obitelji.
Veći stupnjevi mentalne retardacije nazivaju se:
umjerena mentalna retardacija (IQ od 40 do 54)
teška mentalna retardacija (IQ od 25 do 39)
duboka mentalna retardacija (nekad zvana i teža, IQ ispod 25)
Kod osoba s većim stupnjevima mentalne retardacije, poteškoće su jače izražene. Najčešće se dijagnostika i rehabilitacijski postupci javljaju već u ranom djetinjstvu. Ovisno o stupnju mentalne retardacije te osobe kroz cijeli život trebaju različite stupnjeve pomoći drugih ljudi. Osobe s umjerenom mentalnom retardacijom imaju koristi od specijalnog obrazovanja i mogu se naučiti umjereno brinuti o sebi. U odrasloj dobi mogu obavljati poslove za nekvalificirane ili polukvalificirane radnike, uz nadzor ili u zaštićenim radionicama. Dobro se prilagođavaju životu u zajednici, obično uz nadzor.
Osobe s teškom i dubokom mentalnom retardacijom rijetko su sposobne funkcionirati samostalno. Često nemaju razvijene govorne sposobnosti, ne usvoje kontrolu sfinktera i često su u skrbi obitelji i institucija cijeli život.
Koji su razlozi nastanka mentalne retardacije?
Čimbenici mogu biti prvenstveno biološki ili prvenstveno psihosocijalni, ili neka kombinacija oba čimbenika. Čimbenike možemo podijeliti na prenatalne (od trenutka začeća do poroda), perinatalne (tijekom poroda) i postnatalne (od rođena nadalje).
U 1/3 osoba može se pronaći jasan biološki razlog. Najčešće su to osobe s Downovim sindromom. Down sy. uzrokuje prisutnost kromosoma viška. U drugim slučajevima biološke uvjetovanosti prisutne su kromosomske abnormalnosti.
Komplikacije u trudnoći ili pri porodu koje dovode do nedovoljnog unosa kisika mogu isto biti razlog pojave mentalne retardacije. Fetalna malnutricija, prematurnost, hipoksija, virusne i druge infekcije ili trauma uzrok su oko 10% mentalnih retardacija.
Postnatalni čimbenici uključuju opća zdravstvena stanja stečena u dojenačkoj dobi ili djetinjstvu (infekcije, traume ili trovanja), odnosno utjecaj okoline i drugi duševni poremećaji (uskraćivanje hrane, uskraćivanje razvojne simulacije ili teži duševni poremećaji).
Jedan dio mentalnih retardacija svrstava se u tzv. obiteljski naslijeđenu mentalnu retardaciju. Kod tih osoba nije prisutan biološki faktor, ali njihove obitelji imaju u obiteljskoj povijesti osobe s mentalnom retardacijom.
Skrb za osobe s mentalnom retardacijom
Filozofija skrbi u kojoj se sve osobe s mentalnom retardacijom izdvajaju i smještaju u zasebne ustanove polako se napušta i u našoj zemlji. Programi inkluzije i integracije omogućuju manju izoliranost i maksimalizaciju kontakata s društvom vršnjaka i članova zajednice.
Za osobe koje funkcioniraju na razini težih stupnjeva mentalne retardacije potreban je dio dana koji borave u specijalnim ustanovama i zaštićenim radionicama.
Inkluzija i integracija omogućuju da osobe s mentalnom retardacijom ravnopravno (u skladu sa svojim mogućnostima) sudjeluju u izgradnji svoje društvene zajednice.
Djeca starijih očeva sklonija obolijevanju od manične depresije
Kod osoba, čiji su očevi bili stariji od 55 godina u trenutku njihova začetka, rizik od razvoja manično-depresivne psihoze viši je nego kod osoba čiji su očevi bili mlađi, utvrdili su švedski znanstvenici.
"Djeca, čiji su očevi u trenutku njihova začetka imali 55 ili više godina, imaju i više izgleda da obole od manično-depresivne psihoze od djece očeva koji su ih začeli, primjerice u svojim dvadesetima", rekla je znanstvenica centra za istraživanja stockholmskog Karolinskog instituta.
Objasnila je da su uzroci genetske prirode.
"Za razliku od žena, dioba spolnih stanica ( najmanja strukturna i funkcionalna jedinica živih organizama sposobna za samostalan život i reprodukciju ) kod muškaraca odvija se tijekom cijelog njihova života, a s godinama se rizik od genetskih promjena povećava", objasnila je.
Majčina uloga u razvoju bolesti minorna je, prema rezultatima istraživanja.
Veću životnu dob muškog roditelja znanstvenici su i prije prepoznali kao jedan od čimbenika za razvoj psihičkih bolesti kod djeteta, poput primjerice shizofrenije ( kronično mentalno oboljenje koje mijenja emocionalni život (poremećaj raspoloženja), a dovodi do halucinacija i deluzija) i autizma.
Trudnice koje koriste parfeme i neke kozmetičke proizvode češće rađaju dječake koji kasnije imaju poteškoća s plodnošću, upozoravaju škotski znanstvenici.
Istraživači s Edinburgh University kažu kako je za buduće reproduktivno zdravlje djeteta ključno razdoblje između 8. i 12. tjedna trudnoće.
Njihovi nalazi sugeriraju da je izloženost kemikalijama iz kozmetičkih proizvoda povezana s blokiranjem funkcije hormona testosterona (muški spolni hormon )što uzrokuje kasnije probleme u proizvodnji spermija.
Istraživači vjeruju i da kemijski spojevi iz kozmetičkih proizvoda koji se apsorbiraju u kožu mogu dovesti do povećanja rizika za rak testisa ( parna muška spolna žlijezda u kojoj se odvija spermatogeneza i sekrecija testosterona) .
Po riječima znanstvenika, slične kemikalije su prisutne i u brojnim proizvodima od plastike.
U praćenje razvoja rizične djece uključeni su članovi interdisciplinarnog tima. Svaki član procjenjuje pojedine segmente razvoja djeteta i može vrlo rano otkriti predznake poremećaja.
U Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama se interdisciplinarno i timski provodi dijagnostika, rehabilitacija i liječenje djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama.
Članovi tima su uz dijete i roditelje, liječnici specijalisti fizijatri, pedijatri i neuropedijatri, okulist, ortoped, neurolog, neurofiziolog, psiholog, socijalni radnik, logoped, defektolog-rehabilitator, fizioterapeut, radni terapeut i medicinska sestra.
Naši su pacijenti djeca od 0-15 godina. Sva djeca koja u dobi od 0-12 mjeseci dođu na pregled u našu bolnicu su djeca rođena pod neurološkim rizikom. Pod time podrazumijevamo djecu čiji je nezreli mozak tijekom trudnoće, porođaja ili u novorođenačko doba bio izložen djelovanju štetnih čimbenika. U razvijenim zemljama svijeta, a tako i u našoj zemlji, svako deseto dijete je neurorizično.
U Hrvatskoj se svake godine rodi oko 6000, a u Zagrebu oko 1300 neurorizične djece.
Ozljeda nezrelog mozga može dovesti do lakših ili težih poremećaja razvoja djeteta. U novorođenčadi i dojenčadi se odstupanje od normalog razvoja pokazuje kao poremećaj napetosti mišića (krutost ili mlitavost mišića cijelog tijela, jedne strane tijela ili dijela tijela), uz znatno smanjenu prirodnu raznolikost pokreta koja je zamijenjena oskudnim, istovrsnim pokretima ili pak pretjeranim pokretima izazvanim bilo kakvim podražajem. Uz to se može javiti pretjerana razdražljivost, poremećaj ritma budnosti i spavanja, prekomjerni plač, poteškoće hranjenja, a katkada uz povišenu temperaturu i grčevi - konvulzije.
Svu djecu rođenu pod neurološkim rizikom u zagrebačkim rodilištima pojačano nadziremo i po potrebi uključujemo u program razvojne gimnastike u našoj bolnici. U praćenje razvoja rizične djece uključeni su članovi interdisciplinarnog tima naše bolnice. Svaki član procjenjuje pojedine segmente razvoja djeteta i može vrlo rano otkriti predznake poremećaja.
U neurorazvoju djeteta procjenjuje se ponašanje, raspoloženje, vid, sluh, govor, pokretljivost tijela, mišićna napetost, usmjeravanje i održavanje pozornosti. Ukoliko se otkriju predznaci premećaja razvoja, odgovarajućim medicinskim postupcima može se spriječiti dalji razvoj poremećaja, bolesti ili oštećenja. Nažalost, roditelj ili laik uočava tek ispoljene znakove poremećaja ili bolesti, a tada više nije moguće spriječiti oštećenje, može ga se samo liječiti.
Roditelj obično oko osmog do devetog mjeseca života djeteta uočava većinu poremećaja u razvoju, a tada je već poprilično kasno za djelotvornu medicinsku pomoć.
U neurorizične djece sa uočenim predznacima poremećaja provodi se razvojna gimnastika, poticanje općih i funkcionalnih sposobnosti, poticanje razvoja govora i drugi potrebni specijalni medicinski postupci. Neophodno je dijete u razvojnu gimnastiku uključiti što ranije uz obvezno podučavanje majke za istovjetan rad s djetetom kod kuće. Majka taj program ponavlja koristeći ga u njezi i igri s djetetom.
Svrha takvog "trajnog" vježbanja djeteta je: ili potpuno uklanjanje odstupanja u razvoju djeteta ili smanjenje kasnijeg invaliditeta. Uz to su djeca trajno pod neuropedijatrijskim nadzorom uz redovite EEG kontrole. Od 10 mjeseci su pod nadzorom logopeda i psihologa, koji ih uključuju prema potrebi u logoterapiju i radnu terapiju.
U dobi od 12 mjeseci se vidi hoće li se dijete dalje razvijati kao zdravo dijete uz nadzor tima jednom godišnje ili su se pokazali znaci oštećenja koje može biti lagano - minimalna cerebralna disfunkcija ili MCD ili teško - cerebralna paraliza.
Cerebralna paraliza može se definirati kao grupa poremećaja pokreta i položaja tijela, uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam "cerebralna" se odnosi na mozak, a "paraliza" na poremećaj pokreta i položaja. Dijeli se na spastične (krute) oblike i distone u kojima se napetost mišića trajno mijenja. Pokreti u djece sa spastičnim oblicima cerebralne paralize su kruti, usporeni, smanjenog opsega, a u djece s distonim oblicima su nekoordinirani, velikog opsega i bez voljne kontrole. Može biti zahvaćeno cijelo tijelo što zovemo tetraparezom ili samo dio (hemipareza, dipareza).
Uzroci cerebralne paralize se dijele na prenatalne (od začeća do poroda), perinatalne (od poroda do jedan dana iza poroda) i postnatalne (poslije prvog tjedna iza poroda):
·Prenatalni uzroci su: krvarenje u trudnoći, prijeteći pobačaj, prijeteći prijevremeni porođaj, kronične bolesti majke (šećerna bolest, povišeni krvni tlak i drugo), virusne infekcije (rubeola, citomegalovirus, herpes), nepravilnosti u razvoju mozga (primarna mikrocefalija, fetalni hidrocefalus), razne kemijske supstancije i lijekovi, rentgensko zračenje, kratkotrajan, ali težak psihički stres, ali i dugotrajna psihička napetost, koja može biti vezana i za prekomjerno uzimanje sredstava za umirenje, pušenje, uživanje alkoholnih pića ili čak i droge.
·Perinatalni uzroci: moždano krvarenje u unutarnje prostore mozga i/ili u moždano tkivo, periventrikularna encefalomalacija - oštećenje moždanog tkiva oko ventrikula (prostora s likvorskom tekućinom) uzrokovana manjkom kisika ili problemima s protokom krvi, edem mozga ili šok novorođenčeta, niski Apgar, strojno prodisavanje više od sedam dana, novorođenački meningitis, novorođenački grčevi - konvulzije, teška žutica, vrlo niska razina glukoze.
Otprilike 40-50% djece s cerebralnom paralizom je rođeno prerano i vrlo niske porodne težine. Njihove krvne žile uz moždane šupljine imaju u tom razvojnom dobu vrlo krhke stijenjke i vrlo često dolazi do krvarenja u ventrikule koje može izazvati oštećenje susjednog moždanog tkiva i uzrokovati ozbiljan poremećaj funkcije.
Broj djece rođene s cerebralnom paralizom se u razvijenim zemljama nije znatno izmijenio u posljednjih 30-40 godina. Kreće se uglavnom oko 2-3 djeteta na 1000 rođenih. Cerebralna paraliza je neprogresivno stanje, no nije i nepromjenjivo.
Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom potreban je individualni program liječenja.
Liječenje provodi habilitacijsko-rehabilitacijski interdisciplinarni tim jer osim oštećenja pokreta i položaja, dijete s cerebralnom paralizom može imati i pridružene smetnje koje ometaju ukupni razvoj i učenje. To su oštećenja vida, oštećenja sluha, govorni poremećaji, poremećaj pažnje, hiperaktivnost, poremećaji ponašanja, grčevi - konvulzije, mentalna retardacija.
Potrebno je svakodnevno raditi s djetetom kod kuće i u specijaliziranoj bolnici kako bi se smanjio budući hendikep i dijete osposobilo da u najvećoj mjeri koristi svoje ostatne mogućnosti. Stoga su u terapiji roditelji dio tima.
Dijete s cerebralnom paralizom bi trebalo proći sve ono što ostala djeca prolaze. Kada to nije u mogućnosti učiniti samostalno, treba tuđu pomoć. Npr. djeca u dobi od 5-6 mjeseci trpaju sve u usta.
Djeca u toj dobi uče o svijetu oko sebe koristeći osjetilo opipa i okusa. Cerebralno paralizirano dijete je nepokretno i treba mu dodati predmete kako bi se upoznalo s njima. Usporen razvoj cerebralno paralizirane djece često nije uvjetovan mentalnom retardacijom, već njihovim fizičkim hendikepom.
Većinu djece uključujemo u rehabilitaciju ambulantno, no za one, čije je oštećenje toliko da ne mogu biti uključeni u rad u redovnim vrtićima i školama imamo organiziran rad u dnevnoj bolnici. To za djecu predškolske dobi znači da uz rehabilitacijski program imaju i defektološki rad primjeren dobi, a za školsku djecu da su uz rehabilitaciju uključena u školu po redovnom ili prilagođenom programu. Djecu koja žive van Zagreba, možemo uključiti u terapiju na majka-dijete odjelu, gdje je majka stalno uz dijete i tijekom desetodnevnog boravka na odjelu ju educiramo kako raditi s djetetom kod kuće.
Sva su djeca uključena u neuropedijatrijsko praćenje jer polovica djece s cerebralnom paralizom imaju i epilepsiju ili konvulzije u temperaturi.
Važno je da su rano opskrbljeni s naočalama, jer većina "škilji" tj. imaju strabizam uzrokovan poremećajem motorike očnih mišića, a i sklona su kratkovidnosti. Neophodno je kod djeteta s hendikepom što učinkovitije i što ranije zbrinuti ostale nepravilnosti.
Minimalna cerebralna disfunkcija je izraz kojeg koristimo u opisivanju djece uredne ili nadprosječne inteligencije sa dobno neprimjerenim ponašanjem (nepažljivost, impulsivnost, hiperaktivnost). Češće se javlja u dječaka nego u djevojčica. To je često dijete koje je u dojenačko doba bilo "teško " dijete, plakalo je, bilo je razdražljivo, "bojalo" se svega, izvijalo pri kupanju i hranjenju, nije se dalo umiriti. U starijoj dobi su to djeca koja su ili suviše mirna ili su u stalnom pokretu, ne mogu se smiriti, radije trče nego hodaju, sklona su nezgodama. Kretnje su im često nekoordinirane, nespretni su, ravnoteža im je loša. Ne mogu igrati nogomet, bacati ili hvatati loptu.
Imaju probleme s kontrolom olovke pri pisanju (jako pritišću vrhom olovke po papiru), ne mogu rezati papir po crti ili bojati unutar označenog polja.
Krivo pišu slova (često naopako kao sliku u zrcalu), teško se služe zemljopisnom kartom. Shvaćanje vremena, udaljenosti, prostora, veličine, boje i oblika im predstavlja problem. Pažnja im je kratkotrajna, često uz probleme pamćenja što može izazvati probleme u školi. Impulsivni su, i skloni djelovati bez razmišljanja. Teško ih je disciplinirati jer su neosjetljivi na kazne.To dijete može biti razredni "klaun" ili vrlo povučeno, a u adolescentnom dobu mogu postati antisocijalni.
Važno je prepoznati minimalnu cerebralnu disfunkciju već u malog djeteta jer se uz pomoć interdisciplinarnog tima, koji se sastoji od roditelja udruženih sa stručnjacima (liječnici specijalisti, psiholog, defektolog - rehabilitator, logoped, radni terapeut, fizioterapeut), dijete uči strpljenju potrebnom u izvođenju zadataka, samozbrinjavanju u dnevnim aktivnostima (osobna higijena, oblačenje, svlačenje, vezivanje vezica, kopčanje i slično), aktivnostima u kojima se koristi papir i olovka, spretnosti i finim pokretima potrebnim za dob. S djetetom se sistematski radi sve dok postoji potreba, a u školskom uzrastu se u rad tima uključuju i učitelji i nastavnici škole koju pohađa.
Piše: dr. med. Desa Jakupčević-Grubić, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije
Autistične osobe upola rjeđe gledaju sugovornika u oči nego ostali i radije gledaju u njegovu bradu ili tijelo.
Time se objašnjava i činjenica da autisti često imaju problema u odnosima s drugim ljudima, stoji u istraživanju objavljenom u časopisu Archives of General Psychiatry, koji su proveli dr. Ami Klin i njezini kolege sa Sveučilišta Yale u New Havenu.
Oči prenose važne poruke o tome što netko misli ili osjeća, pa često i informacije suprotne onome što osoba govori.
Zato autistične osobe, usredotočavanjem pažnje na usta umjesto na oči, propuštaju bitne komunikacijske nijanse, zbog čega imaju problema u društvenom životu.
Razlike u usmjeravanju pogleda između autističnih osoba i ostalih javljaju se relativno rano, jer čak i u ranom djetinjstvu djeca koja ne boluju od autizma pozornost više usmjeravaju na ljude nego na predmete, a pogledom češće traže oči nego usta drugih osoba.
Zato bi promatranje usmjerenosti djetetova pogleda moglo pomoći liječnicima da utvrde postojanje autizma već u prvih nekoliko mjeseci djetetova života, a poznato je da je za liječenje autizma iznimno važno rano otkrivanje.
Dr. Ami Klin i njezini kolege promatrali su 15 autističnih i 15 zdravih muškaraca dok su gledali film Tko se boji Virginije Woolf. Znanstvenici su posebnom tehnologijom pratili pogled kako bi izmjerili omjer usredotočenosti na govornikova usta, oči i tijelo te usmjerenost pogleda na predmete.
Autistične osobe promatrale su usta, tijelo i predmete dva puta češće od ostalih, a na oči su pozornost usmjeravale upola manje od zdravih osoba.
Roditelji novorođene bebe često se suočavaju s napadajima plača koji znaju trajati i satima. Rezultat je iscrpljeno dijete i zabrinuti roditelji koji se pitaju gdje griješe.
Odgovor na pitanje zašto djeca plaču i kako ih smiriti nudi knjiga poznatog američkog pedijatra dr. Harveyja Karpa Najsretnija beba u kvartu.
Autor je godinama proučavao tehnike smirivanja djece kroz prošlost i u raznim kulturama i došao je do zaključka da djeci godi oponašanje uvjeta u maternici. No, kakvi su, zapravo, uvjeti u maternici? Evo što o tome kaže dr. Karp.
Vaše je dijete u vašoj maternici bilo sklupčano u fetalnom položaju, obavijala ga je topla stjenka maternice, a najveći dio dana se ljuljalo i poskakivalo. Neprestano je slušalo šuštav zvuk nešto glasniji od zvuka usisavača!
Roditelji su tisućama godina znali da oponašanja uvjeta u maternici godi novorođenčadi. Zbog toga gotovo sve tradicionalne tehnike smirivanja djeteta širom svijeta oponašaju osjete u maternici. Metode povijanja, nosiljki i šuštavog zvuka vraćaju dijete u ugodan, ritmičan svijet nalik maternici, sve dok ne postane spremno gugutati, smiješiti se i pridružiti se obitelji. Koliko god je taj doživljaj četvrtog tromjesečja koristan za smirivanje djece, za nezadovoljnu je djecu presudno važan.
Većina roditelja pretpostavlja da takvo oponašanje umiruje dijete jer u njemu budi osjećaj 'povratka kući'. No, ti doživljaji zapravo izazivaju snažnu neurološku reakciju koja do sada još nije prepoznata i o kojoj se još nije pisalo. Taj prastari i vrlo snažan dječji refleks jest refleks smirivanja.(…)
Premda su naši davni preci intuitivno znali prekinuti djetetov plač i smiriti ga, sâm refleks smirivanja previđali smo sve dok ga sredinom devedesetih godina nisam otkrio proučavajući značajke stotina svojih uplakanih pacijenata.
Pozornost mi je privukla činjenica da mnoge tradicionalne metode smirivanja djeteta ne funkcioniraju ako se ne izvode na točno određeni način. Shvatio sam da refleks smirivanja, slično izazivanju patelarnog refleksa preciznim udarcem malog čekića u koljeno, može biti izazvan stanovitim, vrlo specifičnim postupcima. No, ako se ispravno oponašaju, zvukovi i osjeti maternice djeluju toliko snažno da dijete potpuno smire pa plač katkad prestane u trenutku, 'kao odrezan'.
Roditelji te bake i djedovi tradicionalno oponašaju pet različitih značajki maternice kako bi smirili svoju djecu. Tih pet iskušanih 'sastojaka' nazivam tehnikom smirivanja u pet koraka:
1. Povijanje – čvrsto omatanje
2. Bok/trbuh – polijeganje djeteta na bok ili trbuh
3. Šuštav zvuk – glasan bijeli šum
4. Ljuljanje – lagano ritmično potresanje
5. Sisanje – sisanje bilo čega, od vaše bradavice ili prsta do dude varalice
Navedenih pet metoda vrlo je djelotvorno, ali samo ako se izvedu precizno. Ako ih ne izvodite primjereno i odgovarajuće energično, ne djeluju.
Lijek nježnosti: pet koraka smirivanja kao savršeni recept za sreću vašega djeteta
Da biste bili sjajan roditelj, ne morate biti doktor znanosti, ali neki mali trikovi mogu vam pomoći da taj posao obavljate bolje. Savjete o smirivanju pronaći ćete u većini knjiga o skrbi za novorođenčad, ali su korisni koliko i popis sastojaka određenog recepta, bez uputa o njihovu kombiniranju i pripremanju.
Svaki pojedinačni korak može uspješno smiriti blago nezadovoljno dijete. Vašemu 'nezahtjevnom' djetetu možda je potrebno samo sisanje ili ples po sobi da bi se smirilo. Međutim, izvođenje svih pet tehnika istodobno može toliko neodoljivo izazvati refleks smirivanja da čak i najuznemirenije novorođenče prestane plakati. Povezivanje koraka toliko uspješno smiruje nezadovoljnu novorođenčad i godi im da ga je jedna od mojih pacijentica nazvala 'lijekom nježnosti'.
Kad bi lijek nježnosti doista bio recept od pet koraka, mislim da bi to bio recept za tortu.
Povijanje je prvi korak smirivanja i prvi sloj naše utješne torte. Sljedeći je položaj na boku ili trbuhu. Ti prvi koraci pripremaju vaše dijete za smirivanje. Povijanje priprema uvjete za uspjeh jer onemogućuje mahanje ručicama i nehotičnu pretjeranu stimulaciju; položaj na boku ili trbuhu također onemogućuje mahanje ručicama jer dijete oslobađa osjećaja padanja i uključuje refleks smirivanja.
Sljedeći sloj je šuštav zvuk, kojemu odmah slijedi ljuljanje. Oba koraka aktiviraju refleks smirivanja pa će se vaše dijete usredotočiti na ugodne nježnosti koje mu pružate. Tako se sve više opušta.
I naposljetku, ali ne manje važno, sisanje je glazura na torti! Najbolje djeluje nakon što su ostali slojevi smirili vaše dijete. Sisanje također izaziva refleks smirivanja i održava ga kako bi se vaše dijete duboko smirilo.
Podjednako napadaju i velike i male, i primorce i kontinentalce, i bogate i siromašne... međutim, lakše se šire u lošim higijenskim uvjetima.
Simptomi Ako primijetite da se dijete češe intenzivnije nego što je to uobičajeno, da su se pri korijenu dlake ugnijezdile sjajne bijele gnjide koje su čvrsto pričvršćene i teško se skidaju... eto problema zvanog "uši".
Što su uši?
To su sitni beskrilni kukci koji sišu krv, brzo se razmnožavaju i jajašca ostavljaju u kosi, a bez "domaćina" brzo ugibaju.Njihovi usni organi prilagođeni su bodenju i sisanju krvi, a vezani su za život čovjeka i majmuna. Njihov razvojni ciklus traje oko 25 dana. U tih 25 dana uš ima nekoliko razvojnih faza, i u svakoj od njih (i uši i ličinke) taj se trajni nametnik hrani krvlju. Prenose se dodirom.
Zašto su uši opasne? Uši su prijenosnici različitih bolesti: pjegavca (vrsta tifusa), rovovske groznice (tip rikecioze) i dr.
Također, intenzivnim češanjem možemo dovesti do gnojnih infekcija kože, što je posebno specifično za djecu koja ne mogu kontrolirati potrebu za češanjem.
Prevencija Najbolja prevencija protiv ušljivosti je rano otkrivanje gnjida. Redovito treba pregledati sve ukućane – i mlađe i one starije – i odmah reagirati.
Što ako ipak...
Ako je vaše dijete ipak negdje "pokupilo" uši (što nije teško u sredinama kao što su jaslice, vrtići, škole, igraonice...), evo savjeta kako ih se riješiti:
- najbolje bi bilo ošišati se (ako je moguće, do kože),
- kosu treba prati za to namijenjenim šamponima i losionima, pridržavajući se priloženih uputa (to su sredstva koja u sebi sadrže insekticide – permetrin),
- nakon pranja i sušenja, kosu je potrebno temeljito iščešljati što gušćim češljem, kako bi se odstranile gnjide (postupak treba ponoviti i nakon tjedan dana),
- osim šampona na bazi permetrina, vlasište se može tretirati i prahom za suzbijanje ušljivosti (ima istu insekticidnu bazu) – prah treba pustiti da djeluje preko noći, a onda dobro iščešljati, kao nakon tretmana šamponom,
- svu odjeću i posteljinu treba oprati na što višoj temperaturi.
Savjet
Trebate znati da šampon protiv ušiju ne ubija i ne odstranjuje gnjide. Ako ga budete koristili, nema potrebe da pretjerujete s količinom – više šampona ne znači i manje ušiju. Ne smijete ga primjenjivati kod djece mlađe od četiri godine. Nakon istrebljenja, vlasište treba redovito pregledavati i neprestano koristiti gusti češalj za iščešljavanje preostalih gnjida.
Često oboljenje u dječijem uzrastu. Prethodi mu infekcija gornjih disajnih puteva ili idu udruženo. Uzročnici su virusi jače patogene moći, najčešće RSV kojima su bronhi predilekciono mjesto. Oštećuju sluzokožu bronha, izazivaju deskvamaciju i/ili nekrozu trepljastog epitela čime su stvoreni uslovi za razvoj sekundarne bakterijske infekcije. Bronhijalna sekrecija se mijenja tokom bolesti od serozne do mukozne i purulentne.
Akutni bronchitis bez kliničkih znakova opstrukcije nastaje pretežno kod starije djece. Simptomi: malaksalost, anoreksija, lako povišena temperatura, kašalj. Kašalj je u početku suh, nadržajan, pertusiforman, izražen noću i kod zamaranja. Fizikalni nalaz: difuzni strugavi šušnjevi /krkori/. Pri kašlju se broj šušnjeva smanjuje a kod opstruktivnog bronhitisa se povećava. Ukratko postoji konsonatna komponenta ili krepitacije koje upućuju na bronhoalveolitis. Terapija: Penicillin parenteralno kod manje djece, a kod starije antibiotici širokog spektra.
Akutni opstruktivni bronchitis
Javlja se kod djece u uzrastu od oko 2 godine, osim simptoma kao što su bljedilo, anoreksija, malaksalost, temperatura, kašalj. U kliničkoj slici dominiraju znaci opstruktivnog respiratornog sindroma.
Lumen bronha kod male djece je 3 puta manji u odnosu na odrasle, te minimalne promjene lako dovode do kliničke slike opstrukcije.
Opstruktivni sindrom karakteriše: wheezing, dispnea i produžen ekspirij. Kada se otpor u disajnim
putevima poveća, u plućima se zadržava veći volumen vazduha /zarobljeni vazduh/, to stanje daje inspiratorni položaj grudnog koša, sa hipersonornim zvukom i manje pokretnom dijafragmom.
Kada se opstrukcija poveća opšte stanje se pogoršava, disanje postaje oslabljeno, površno, bez popratnih simptoma. Kliničku sliku dopnjuju hipoksemija /uznemirenost, cijanoza/, u težim oblicima i znaci hiperkapnije /tople ruke, sužene zjenice, konfuzija, dremljivost, mišićni trzaji depresija tetivnih refleksa /Bolest traje od 5 do 10 dana, a kašalj i do 2 sedmice.
Komplikacije: potpuna opstrukcija malih disajnih puteva /mikroatelektaza/. Kod parcijalne opstrukcije disajnih puteva sa ventilnim mehanizmom kada vazduh ne izlazi dovoljno i ekspiriju, razavija se lokalizirana ili difuzna plućna hiperinflacija. Treća komplikacija je bronhoalveolitis..
Rendgen nalaz: naznačen bronhijalni crtež, kod težih stanja hiperinflacija: pojačana transparenca plućnih polja, horizontalno postavljena rebra, spuštena i aplatirana dijafragma, sužena medijastinalna sjenka, povećan PA dijametartorak-sa, povećana retrokardijalna i retrosternalna prozračnost /na bočnom RTG snimku/, mrljasta zasjenjenja: mikroatelektaze ili pneumonične kondenzacije. Veća subsegmentna ili segmentna zasjenjenja su posljedica atelektaza ili pneumonija. Terapija: soba mora biti provjetrena i zagrijana do 22 C. Razvodnjavanje sekreta se postiže unosom tečnosti: voda, čaj, sokovi, supice, kod težih bolesnika intravenskim putem sekretoliticima, mukoliticima. Zatim odstranjivanje sekreta iz disajnih puteva se vrši: položajnom drenažom, forsiranim kašljem, tapkanjem i lupkanjem /vibraciona masaža grudnog koša. Bronhodilatatori: adrenalin, aminofilin. U slučaju kada se znaci bronhoopstrukcije ne povlače, ordiniraju se steroidi. Antibiotici kod bakterijskog bronhitisa, oksigena terapija kod hipoksemije. U slučaju produženja opstrukcije, asistirana ventilacija.
To zavisi od količine kofeina koji unosite u svoj organizam. Konzumiranje umjerene količine kofeina – manje od 300 miligrama dnevno ili jedna šolja jake kave – izgleda da ne utječe na plodnost žene. Sa druge strane, najmanje jedna naučna studija je pokazala da je ženama koje konzumiraju 300 mg kofeina ili više dnevno potrebno više vremena da ostanu u drugom stanju nego onim ženama koje unose manje kofeina ili ga ne konzumiraju uopće.
Da biste bili sigurni, pametno bi bilo da ograničite unos kofeina jer on takođe može i povećati rizik od pobačaja. Ako odlučiteodreći se kofeina, izbacujte ga postepeno da biste izbjegli umor i glavobolju. Probajte smanjite unos na jednu šolju dnevno jer većina stručnjaka smatra ovu dozu bezbjednom. Čak ni u trudnoći ne morate se odreći svoje omiljene jutarnje kave dok god ne pretjerujete sa dozom. Manje od 300 mg kofeina neće naškoditi vašoj bebi. Kofein se ne nalazi samo u kavi već i u čaju, čokoladi kao i u nekim gaziranim sokovima i energetskim napitcima. Postoji i u određenom broju lijekova protiv glavobolje, prehlade ili alergije.
1. Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.
2. Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.
3. Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na savjet.
4. Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obaveze.
5. Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje, pa ću izgubiti vjeru u vas.
6. Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje "pobjede".
7. Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htjeo da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.
8. Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti "velikog lafa".
9. Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.
10. Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.
11. Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.
12. Nemojte o mom ponašanju raspravljati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se preduzmu potrebne mjere, ali raspravu odložite za kasnije.
13. Nemojte da imam osećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: Moram naučiti griješiti a da se ipak ne osjećam zlim.
14. Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluhim. Nemojte zahtjevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.
15. Ne precenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.
16. Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.
17. Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.
18. Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.
19. Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje.
20. Nemojte odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da samo želim da se bavite sa mnom.
21. Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.
22. Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri.
23. Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prekor nikada.
24. Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.
25. Upamtite: više učim od primjera nego od kritike.
Uspješno davanje lijeka djetetu ponekad zahtijeva dosta kreativnosti. Ovdje je nekoliko savjeta koji će vam možda pomoći da to obavite lakše i s većim uspjehom.
Prilagodite okus lijeka svom djetetu
Isti lijek se možda može kupiti u nekoliko okusa i oblika. Držite se onog koji vašem djetetu najbolje odgovara. Neki lijekovi su boljeg okusa od drugih.
Nekoliko savjeta dr Searsa o tome kako dati lijek:
Pokušajte s “čarobnom pastom”
Većina beba će lakše uzeti lijek u obliku tekućine, ali ako vaša beba voli pljuvati ili puno bljucka, upitajte svog liječnika da li se taj isti lijek može dobiti u obliku tableta za žvakanje. Zdrobite tabletu između dvije žlice i dodajte par kapi vode da dobijete gustu pastu. Stavljajte male količine paste na vrhu prsta na unutrašnjost bebinog obraza a beba će to progutati bez otpora. Okus tableta za žvakanje je obično bolji od tekućeg lijeka. To je slučaj i kod acetaminofena.
Napravite “džepić” u obrazu
To je tajno oružje kojim se služi pri davanju lijeka okorjelim “pljuvačima”. Kao prvo, lijek neka bude nadohvat ruke prije nego što počnete proceduru:
Položite glavu bebe na svoju ruku, na unutrašnju stranu lakta. Dlanom iste ruke prekrijte obraz i kažiprstom ili srednjim prstom lagano povucite kut usta prema van i na taj način ćete dobiti “džepić” u obrazu. Drugom rukom kapljite lijek u “džepić”, malo po malo.
Ovaj zahvat drži bebina usta otvorenima, a glavu mirnom. Najbolje od svega je što vaš prst onemogućava bebi da pljune lijek. Držite bebu tako dok ne proguta sav lijek.
Poslužite se kamuflažom
Zdrobljena tableta se može sakriti u sendvič – pomiješati u pekmez, pasta od tablete i vode se može sakriti ispod maslaca; ili se lijek može staviti u mlijeko, adaptirano mlijeko ili sok. Učinite lijek sto privlačnijim, ali ne lažite djetetu da je to bombon. Međutim, prije nego primjenite ovu metodu upitajte liječnika da li se određeni lijek, koji ste dobili, smije uzimati sa hranom. Dosta lijekova se uzima prije ili poslije jela, pa ako je to pravilo za lijek koji ste dobili - radije se poslužite nekom od drugih navedenih metoda.
Poslužite se žlicom za lijek, kapaljkom i ostalim pomagalima
Plitku plastičnu žlicu, koja se dobije uz lijek ili nabavi u ljekarni, lakše je koristiti nego čajnu žličicu. Kako biste bili sigurni da je dijete uzelo sav lijek, pri izvlacenju žlice iz usta, povucite ju uz gornju usnicu djeteta, da što manje ostane u žlici.
Kapaljkom se jednostavno može dati lijek, treba ju postaviti između unutrašnje strane obraza i desni, pa ukapavati po par kapi i čekati da dijete proguta prije nego što se ukapa još.
Neke bebe najlakše uzmu lijek iz male plastične čašice. Takva čašica, inače, može dobro poslužiti da se uhvati ono što iscuri iz usta ili beba pljune, kako bi se moglo ponovno dati.
Važno je dobro ciljati
Pokušajte izbjeći osjetljive dijelove usta. Glavnina bradavica za raspoznavanje okusa nalazi se na prednjoj strani i sredini jezika. Podražaj nepca i stražnjeg dijela jezika uzrokovat će nagon za povraćanjem. Najbolje područje je između unutrašnje strane obraza i desni, prema stražnjem dijelu usne šupljine.
Što kada beba ispljune lijek?
Veći dio lijeka se apsorbira unutar 30 – 45 minuta. Ako je beba uspjela zadržati lijek tako dugo, obično ne treba nadoknađivati dozu. Ako beba povrati lijek odmah, dozu treba ponoviti, osim u slučajevima gdje se radi o vrlo preciznim dozama (lijekovi za srce, astmu). Ako beba povrati antibiotik unutar 10 minuta od davanja lijeka, dozu treba ponoviti.
Ponekad su bebe tako bolesne, da ne mogu zadržati lijek dan oralno pa povrate svaku dozu. To se najčešće događa s lijekovima za snižavanje temperature, kao acetaminofen. Ako dođe do toga, treba koristiti čepiće (supozitorije). Druga mogućnost je da liječnik prepiše čepić koji će spriječiti povraćanje, a treba ga dati djetetu 20 – 30 minuta prije oralnog davanja lijeka. To ce pomoći da dijete ne povrati lijek.
Ako se beba razboli toliko da ne može zadržati antibiotik, postane toliko letargična da ne može progutati i previše povraća da isti lijek zadrži u sebi - to je znak da se stanje pogoršalo te je potrebno ponovno se javiti liječniku. Često jedna injekcija antibiotika može djetetu toliko popraviti stanje, da se može nastaviti s oralnom terapijom. Neki novi antibiotici su dostupni samo u obliku injekcija i djeluju jako brzo, ali su i jako skupi.
Još u materici djete uči i pamti neke obrasce kretanja (spontani pokreti ekstremiteta, zijevanje sa zabacivanjem glave, gutanje, sisanje palca...). Od rođenja do prohodavanja, dijetetu predstoji dugačak put uvježbavanja motornih vještina, koje će ga pripremiti za vertikalizaciju i što bolju borbu sa gravitacijom.
Početkom 20. stoljeća, započelo se sa boljim razumjevanjem procesa normalnog razvoja dijeteta. Svakako, mnogo je lakše i roditeljima i liječnicima kada znamo što da očekujemo u određenom periodu tokom prve godine života. U tu svrhu, napravljene su karte koje pokazuju smijernice motornog, manipulativnog, jezičkog i socijalnog razvoja. Naravno, uvjek treba imati u vidu da je svako djete posebno, i da je puno faktora koji određuju kako će savladavati sve stepenice u razvoju. Ono što se može pročitati u literaturi, jeste da su okretanje na ravnoj podlozi, sijedenje bez naslona, hodanje uz nameštaj i samostalno hodanje - veoma važni putokazi motornog razvoja.
U zapadnoj kulturi, dijeca se potiču da puze stavljanjem na stomak, kada uvježbavaju oslonac - najpre na podlakticama, pa sa ispruženim podlakticama (odižu jednu ruku i prebacuju težište sa jedne na drugu stranu). Potom se dijete postavlja u četvoronožni položaj, ljulja napred-nazad, nekoordinirano puzi (pomjera najpre ruke, pa noge), a zatim puzi i u recipročnom obrascu (lijeva ruka, desna noga, i obrnuto). Svakako, u tom smislu je potrebno ne požurivati dijecu, nego ih ohrabrivati u izvođenju aktivnosti koje su primjerene njihovom uzrastu.
Zašto bi djete trebalo da puzi?
Pojedini autori smatraju da puzanje razvija bolju koordinaciju između dve polovice mozga, što u kasnijem razvoju može utjecati na bolji učinak u školovanju. Drugi važan segment je razvoj binokularnog vida, jer dijete ima potrebu da pogled usmjerava naprijed, a potom i dole, prema svojim rukama. To mu pomaže da integrira vestibularni, proprioceptivni i vidni sistem, po prvi put u svom razvoju. Integracija ovih čula pomaže u osjećaju balansa, orijentacije u prostoru, razvoju percepcije...
Što je sa djecom koja ne puze?
Veoma važan činilac u razvoju dijeteta, osim genetske predispozicije, jeste i način odgajanja u različitim sredinama. Puzanje se kod zdrave dijece očekuje, u prosijeku, u periodu između osmog i desetog mijeseca života. Ako se dijete u tom uzrastu stavi u kolica, stolicu ili ogradicu - normalno je da neće pokazivati želju za puzanjem, već će se truditi da se odupire nogama o podlogu i stoji.
Što roditelji mogu uraditi?
Kada dete odbija položaj na stomaku u uzrastu od tri mijeseca, olakšajte mu tako što ćete ispod grudnog koša mu stavite malu rolnu od peškira ili da ga, umjesto na ravnu podlogu, stavite na kosu ravan.
U šestom mijesecu mu možete pomoći tako što ćete da ga postavite preko svoje noge. Ono je kolenima naslonjeno o podlogu, trup je poduprt vašom nogom, a ruke su slobodne za oslonac. Ako je dete uspostavilo funkciju samostalnog sijedenja, ali i dalje ne prihvaća četvoronoži položaj, pokušajte da mu igračke postavljate sa jedne ili druge strane tijela - kako bi krenulo ka njima, oslanjajući se na ruke, sve dalje i dalje, dok ne uspije da odigne i karlicu i postavi se u četvoronožni položaj.
Puzanje možete ohrabrivati i postavljanjem improvizovanog tunela, kroz koji će se dijete provući. Igra: hajde da budemo kuce ili konjići, pri čemu se i roditelj kreće u četvoronožnom hodu zajedno sa dijetetom, mogu biti zabavne i inspirativne za dijete da koristi ovu vrstu kretanja.
U svakom slučaju, u zavisnosti od uzrasta, dijetetu treba ponuditi igru koja mu je zabavna, adekvatna njegovim mogućnostima. Ako je zadatak za dijete pretežak i ono ne uspjeva da ga izvede, reakcija će biti plač. Tada morate pronaći drugi, lakši način da mu omogućite da ispituje svoje mogućnosti.
Što ako djete preskoči fazu puzanja?
Čak i kada djete ne uspije da puzi, važno je da razvije druge oblike kretanja po podlozi, koji podrazumjevaju recipročan obrazac - kao što je kretanje u krug, prebacivanje težine sa jedne na drugu stranu i kretanje prema naprijed...
Iz svega navedenog, možemo zaključiti da će jedan broj dijece preskočiti fazu puzanja, bez ikakvih posljedica na dalji razvoj. Ali, dijetetu svakako treba omogućiti da savlada kretanje po podlozi puzanjem, i ohrabrivati ga u tom smijeru.
ZANIMLJIVOSTI
Različita mišljenja
Kada je puzanje u pitanju, postoje oprečna mišljenja. Mnogi istraživači smatraju da je puzanje kao oblik kretanja počelo da se intenzivnije razvija kod dijece prije, otprilike, dva vijeka, kada su zemljane podove zamijenili drveni podovi, a potom i druge podloge.
Nije svuda puzanje poželjno
Evidentno je da se u pojedinim kulturama puzanje ne podstiče (neka plemena iz Amazonije), čak i brani - iz prostog razloga: zbog mogućnosti da se sa podloge pokupe zarazni paraziti. Takva djeca dostižu funkciju samostalnog hoda nešto kasnije od dijece u zapadnim kulturama.
Većina djece se rodi s viškom crvenih krvnih stranica koje se razgrađuju i eliminiraju iz tijela tijekom prvih tjedana života. Bilirubin je žuti pigment koji se javlja kao rezultat ovoga procesa.
Žutica se javlja kada se u krvi akumulira pretjerana količina bilirubina a to se događa zbog slijedećih razloga:
·povećana produkcija bilirubina
·ograničena sposobnost jetre novorođenčadi da barata velikim količinama bilirubina
·povećana mogućnost crijeva da ga apsorbira
Bilirubin se sprema u koži, mišićima i mišićnim membranama, mijenjajući boju kože u žućkastu.
Više od pola novorođenčadi dobije žuticu u prvome tjednu života. Stanje je privremeno i obično se riješi unutar nekoliko dana, bez ikakvoga tretmana. Iako neki doktori još uvijek preporučuju prekid dojenja kako bi se smanjila razina bilirubina, istraživanja pokazuju da postoje druge učinkovite metode da se to postigne bez ometanja dojenja. Kako se žutica često javlja, trebalo bi ohrabriti roditelje da se raspitaju i informiraju o tome prije poroda. Majke djece sa žuticom su zabrinutije, pod većim stresom i imaju veće mogućnosti da prije prekinu s dojenjem.
Dijete koje ima žuticu često će biti podvrgnuto krvnim testovima. Mamu treba upozoriti da dijete koje prolazi bolne medicinske tretmane može biti nezainteresirano za hranjenje sve dok se ne bude osjećalo bolje. Istraživanja pokazuju i da dojenje djeluje kao analgetik te je odlično ako dijete može dojiti tijekom bolnoga postupka. Tri potencijalna ublaživača boli kod novorođenčadi su: kontakt koža-koža, sisanje i okus slatkoga. Dojenje daje sve troje.
Ako roditelji primjete da je djetetova stolica svijetla poput ilovače i da je mokraća poput tamnoga piva moraju se odmah javiti lijecniku zbog mogučnosti kolestatske žutice bilo zbog hepatitisa ili atrezije žucnih vodova.
Tri vrste žutice
Žutica koja se javlja u tijeku prvoga dana života
Ovo je najčešće znak da se radi o abnormalnoj patološkoj žutici koja je uzrokovana fiziološkim problemima nevezanim za hranjenje.
Tijekom lječenja patološke žutice dojenje se može i treba nastaviti, osim u slučaju kada se radi o galaktozemiji.
Galaktozemija se javlja vrlo rijetko. To je naslijedni metabolički poremećaj zbog kojega dijete ne može metabolizirati laktozu (mliječni sećer). Tada treba prekinuti s dojenjem.
Žutica koja počinje od drugog do petog dana života
To je normalna, fiziološka žutica i zahvaća više od pola novorođenčadi. Dojena djeca imaju više razine bilirubina od nedojene. Kako je indirektni bilirubin topiv u masti, ne može se rastopiti u krvi ili urinu. Da bi se eliminirao iz tijela, mora se vezati u krvi za proteine topljive u vodi i preraditi u jetri. Jetra ga pretvara u formu koja je topiva u vodi (direktni bilirubin), koja se može dovesti u crijeva i stolicu i tako izbaciti iz tijela.
Fiziološka žutica je uvjetovana trima faktorima:
·povećana produkcija bilirubina
·ograničena sposobnost jetre novorođenčadi da barata velikim količinama bilirubina
·povećana mogućnost crijeva da ga apsorbira
Jetri treba tjedan-dva da sazrije dovoljno kako bi se mogla nositi s bilirubinom iz krvi.
Fiziološka žutica nije bolest već neopasno stanje sve dok razina bilirubina ne bude previsoka.
Visoka razina bilirubina moze učiniti bebu pospanom i zato će je trebati buditi i stimulirati da doji češće. Za većinu novorođenčadi je preporučeno da se hrane 8-12 puta ali za djecu koja imaju žuticu se preporuča 10-12 puta u tijeku 24h.
Slabija do umjerena žutica ne mora utjecati na dojenje i rijesit će se bez ikakvog tretmana.
Fiziološka žutica se češće javlja kod Kineza, Japanaca, Koreanaca, Indijanaca i Južnoamerikanaca.
Posebna rizična skupina su djeca rođena blizu termina (35-38 tjedana) jer možda nisu u stanju efektivno sisati. Važno je da se težina ove djece provjeri dan, dva nakon otpusta iz bolnice kako bi se vidjelo da li dijete prima dovoljno mlijeka.
Istraživanja pokazuju da je razina bilirubina treći ili četvrti dan života direktno vezana za broj efektivnih podoja u tijeku dana. Kolostrum je prirodni laksativ i uz njegovu se pomoć bilirubin izbacuje iz tijela stolicama. Ako dijete ne doji dovoljno često prvih dana, neće se očistiti od mekonija dovoljno brzo pa će se bilirubin iz mekonija reapsorbirati u krvotok.
Žutica nakon petoga dana života
Ovo se još naziva žuticom majčinoga mlijeka. Češća je no što se nekada mislilo. Trećina dojene novorođenčadi do 2 ili 3. tjedna zivota ima vidljive simptome zutice, trećini se ne vide simptomi. Djeca na adaptiranome mlijeku imaju nivo bilirubina isti kao i odrasli već nakon drugog – trećeg tjedna života.
Uzroci produžene žutice su rezultat tri faktora:
·sastojka u majčinome mlijeku koji povećava apsorpciju bilirubina od strane crijeva
·individualne varijacije u sposobnosti djeteta da procesira bilirubin
·nedovoljan broj hranjenja u ranim danima
Može biti potrebno i tri mjeseca dok se razina bilirubina spusti do razine koju imaju odrasli.
Ako dijete raste kako treba i majčina prozivodnja mlijeka je dovoljna, liječnik će sigurno htjeti napraviti testove kako bi isključio patološku žuticu.
Zašto trećina djece koja imaju žuticu nema vidljive simptome?
Beba ima hiperbilirubinemiju tj. povišenu koncentraciju bilirubina u krvi iznad normalnih vrijednosti za dob ali nema žuticu tj. žutu obojenost kože i sluznice jer se žutilo kože javlja tek kod vrijednosti bilirubina preko 80 mikromola na litru. Znači, ta trećina ima hiperbilirubinemiju ali nema žuticu vidljivu izvana. Nivo bilirubina pri kojem je očita manifestna žutica je pomalo i individulana te ovisi o karakteristikma poput boje kože a lakše se primjeti kod svjetlijih beba.
Što s dojenjem?
Dojenje se nastavlja osim u slučaju galaktozemije. Više ne preporučuje prekidati dojenje, niti na kratko. Ako liječnik insistira na tome, a mama pristaje, važno je da mama nastavi održavati proizvodnju mlijeka.
Vodu ili glukozu nije preporučljivo davati jer se 98% bilirubina izluči stolicom a samo 2% urinom.
Ako dijete nema dovoljan broj mokrih pelena i stolica, mama bi trebala odvesti dijete liječniku koji će vjerojatno preporučiti uvođenje adaptiranoga mlijeka. To je nužno, ali se mama treba izdajati kako bi povečala proizvodnju mlijeka i tako se što prije vratila na dojenje.
Liječenje žutice.
U bolnici se svakog dana prati vrijednost bilirubina u krvi ako dijete ima žuticu. Jaka žutica s visokim bilirubinom liječi se infuzijom i/ili fototerapijom; golo se dijete obasjava posebnom svjetlošću koja smanjuje žuticu. Ako je bilirubin vrlo visok, pomoći će samo izmjena djetetove krvi. Tek kada je vrijednost bilirubina niska, a žutica slabija, jetra je "proradila", pa dijete i mama mogu kući. Dobro je da i kod kuće dijete bude na svjetlosti, uz prozor, jer i dnevna svjetlost liječi žuticu.
Gubitak svega sat vremena sna dnevno, djeci staroj do 10 godina stvara poteškoće u čitanju, pisanju i savlavanju jezika
I najmanji nedostatak sna, kod djece vodi ka poteškoćama u kognitivnom razvoju, posebice savladavanju jezika, pisanja i čitanja.
- Naša istraživanja su pokazala ako gubitak svega sat vremena sna dnevno, u tjedan dana remeti normalno neurokognitivno funkcioniranje mozga - zaključila je Rachel Waford sa Sveučilišta u Louisville koja je predvodila studiju. Dodala je kako je predškolskoj djeci potrebno je 11-13 sati na, a školarcima do 10 godina, između 10 i 11. Istaknula je i praktične savjete ako postići da se vaše dijete svakoga jutra budi odmoreno i naspavano.
1.Čvrsto se držite rutine prije spavanja,
2. Prije lijeganja, ugasite televiziju i opustite se skupa s djetetom,
3. Izbjegavajte colu, ili bilo kakvu hranu i pića koja sadrže kofein ili druge stimulanse barem tri sata prije spavanja
4. U krevet ne smije ići gladno, ali se ne bio smio niti prejesti
5. Zamračite spavaću sobu, temperaturu podesite otprilike tri do četiri stupnja niže te ako je ikako moguće, pobrinite se da u nju ne dopire buka
6.Ustajte uvijek u isto vrijeme
Držanje i 'nunanje' bebe na desnoj strani prvi je simptom postporođajne depresije, a stručnjaci savjetuju obitelji da dobro prate potištenost
Dok 86 posto sretnih majki svoju bebu “nuna” na lijevoj strani, svaka treća koja pati od postporođajne depresije držat će je u desnoj, pokazala je studija. Iako nisu sigurni koji se mehanizam vodi tome, stručnjaci sveučilišta u Durhanmu upozoravaju kako je to jedan od prvih simptoma depresije, čak i kad je sve ostalo naizgled u redu. Jer govor tijela odaje i kad riječi šute. Zato savjetuju ostatku obitelji, ako to primijete, da obrate pozornost i na druge znakove depresije kako bi pomogli majci i da bi se ona pravodobno liječila. One svoju potištenost nakon dolaska prinove često ne žele priznati ni sebi, a kamoli drugima. Pomoć majci, ponajprije očeva, ima dvostruko pozitivan učinak. Osim što će izvući nju, spriječit će da njezina depresija povuče ostatak obitelji u beznađe. Geni uvjetuju samo sklonost depresiji, a veliku ulogu ima okoliš. Jedino okruženje bebi su njezini roditelji pa “radostan” otac može poništiti utjecaj depresivne majke i spriječiti da dijete odraste u depresivna čovjeka.
Nitko ne zna zašto bebu nose na lijevoj strani
Bez obzira na to jesu li ljevakinje ili dešnjakinje, većina majki smješta djetetovu glavu na lijevu stranu. Znanstvenici nagađaju da instinktivno žele smiriti bebu ritmom srca, “uspavankom” koju je slušala devet mjeseci prije rođenja.
Kako lijevom stranom upravlja desna strana mozga koja regulira i emocije, mozak žene je jednostavno “spojen” tako da bebu prima u lijevu ruku, jedna je od teorija.
Neki stručnjaci tvrde da je posrijedi praktičnost. Lijeva ruka je bliže srcu. Iako je zato, čak i kod ljevaka, slabija, srce u nju jače pumpa krv pa teže utrne.
Bebe već sa četiri mjeseca, dakle i prije nego progovore, mogu prepoznati emocije, odnosno neverbalne znakove na ljudskim licima, tvrde naučnici.
Bebe najprije nauče podizanje obrva kojima prethodi osmijeh kao pokazatelj prijateljskog odnosa.
Infracrvenim svjetlom ispitivani su u Londonu snimci mozga novorođenčadi, pri čemu se došlo do saznanja da oni upotrebljavaju ista područja na mozgu kao i odrasli kada posmatraju ljude oko sebe.
Doktor Tobias Grossman i kolege u Centru za mozak Univerziteta u Londonu objavili su studiju u jednom naučnom magazinu ističući kako su vršili ispitivanje na bebama od četiri mjeseca putem EEG-a i infracrvene svjetlosti i došli do spoznaje da pogled koji one nekome upute aktivira iste dijelove moždane opne kao kod odraslih.
To znači da nas bebe mogu "pročitati", pa čak i kad im nismo direktno okrenuti.
Odranije se pokazalo kako djeca sa autizmom imaju poteškoće u uspostavljanju kontakta očima, a doktor Grossman navodi kako će se buduća istraživanja fokusirati na tome koliko je važan aspekt razvoja društvenih vještina.
"Glavni zadatak mog rada je razumijevanje moždanog mehanizma koji predstavlja podlogu za (zdrav) društveni razvoj. Još uvijek se nadam da ćemo to jednom moći bolje razumijeti kako bismo ta znanja iskoristili da utvrdimo šta je to pošlo pogrešnim putem kod određenih neuro poremećaja," kaže on za Telegraph i dodaje: "Ne kažem da bismo time mogli dijagnosticirati autizam, ali bismo mogli na vrijeme pružiti signal upozorenja."
